Zemlje širom svijeta pokušavaju otkriti obrazovni sistem koji će odgovarati potrebama vremena u kojem živimo, a istovremeno zainteresovati djecu i mlade za obrazovanje. Interesantnu teoriju iznio je Sugata Mitra, doktor teorijske fizike, koji se bavi obrazovanjem i ima 25 izuma u oblasti kognitivne nauke i tehnologija u obrazovanju. On smatra da je obrazovni sistem koji imamo danas potekao od prije 300 godina, kada je stvoren jedan globalni računar, birokratska administrativna mašina, za koji je trebalo mnogo ljudi obučenih u školi. On je dizajniran fantastično, ali nam, takav kakav je, više ne treba. Istekao mu je rok.
Svoju teoriju potkrijepio je eksperimentom pod nazivom Rupa u zidu: u siromašnim četvrtima i udaljenim selima Indije, gdje je postojala mala vjerovatnoća da će se pojaviti neki stručnjak i pomagati djeci, postavljao je kompjutere u rupe u zidu i odlazio. Poslije izvjesnog vremena vraćao se da vidi šta se dešavalo i otkrio da su djeca samostalno pretraživala internet i učila, neka su mu tražila bolji procesor i miš, naučila su engleski jezik bez ičije pomoći da bi mogla dalje istraživati...
Kasnije je jednoj grupi dao kompjuter sa gomilom informacija o DNK na engleskom jeziku. Poslije dva mjeseca otkrio je da je usvojila 30% znanja o ovoj tematici. Zamolio je djevojku, koja ni sama ništa nije znala o nauci, da stoji iza te grupe i divi se svemu što je naučila. Za dva mjeseca dobio je 50% tačnih odgovora na testu o DNK. Ponovio je eksperiment na različitim mjestima i rezultat je bio isti.
Shvatio je da je ključna riječ ohrabrivanje, za šta postoje dokazi i u neuronauci. Ovo bi značilo da je potrebno ravnotežu pomjeriti sa prijetnji na zadovoljstvo i učenje posmatrati kao rezultat obrazovne samoorganizacije. Ako dozvolimo obrazovnom procesu da se sam organizuje, djeca će početi učiti. Nastavnik je taj koji pokreće proces, a zatim se povuče i posmatra učenje.
Svoja razmišljanja doktor je objasnio u knjizi Škola u oblaku, u kojoj novu školu vidi kao mjesto gdje djeca idu u intelektualnu avanturu, pokrenutu pitanjima svojih nastavnica.
Međutim, mi u Bosni i Hercegovini još smo daleko od njegove informatičke revolucije i stilova učenja o kojima govori. U stalnoj smo reformi obrazovanja, u kojoj su nam djeca savijena nad knjigom, nose teške torbe u školu, gdje se od njih traži da sjede mirno, šute i slušaju, a to je svojevrsno zatvaranje mozga.
Ova teorija o ohrabrivanju nagnala me na razmišljanje o tome šta bi se desilo kad bih učenicima i učenicama donijela materijale i postavila zadatak i pustila ih da same uče. Moji đaci, sa nepunih sedam godina, nemaju velika predznanja i tek su tri mjeseca u školi, ali sam iskoristila znanja iz STEM edukacije i osmislila aktivnosti u okviru sadržaja koje uče iz različitih predmeta.
Pri izučavanju predmeta i bića na časovima bosanskog jezika imali su pripremljenu posudu s vodom i predmete od različitih materijala. Dobili su zadatak da otkriju šta se dešava kad ih stavimo u vodu i zašto.
Učili su o jeseni, a onda izrađivali bića od jesenjeg lišća. Otkrili su i način izrade vještačkog snijega i pravili skulpture.
Od otpadnih materijala pokušavali su napraviti brodove, avione, robote, a otkrili su i način rada robotske ruke.
Znanja o geometrijskim tijelima koristili su pri izradi građevina od slamki.
Svaki dan imali smo neke nove aktivnosti, a roditelji su bili iznenađeni što su djeca to željela raditi i kod kuće.
Posmatrajući ih sa strane, uočila sam da odmah počinju s radom i u učionici vlada prijatna, istraživačka atmosfera. Kad im se građevina sruši ili aktivnost ne ide kako su planirali, ne odustaju, već ponovo pokušavaju. Uočavaju greške, uče jedni od drugih, predlažu rješenja i umiju objasniti svoj rad. Motiviše ih mali podstrek sa strane, tako da zaboravljaju na odmore kad zazvoni. Naučili su više od propisanih ishoda, a pokazali su mi i da teorija o ohrabrivanju djeluje. Šta tek mogu uraditi đaci starijih razreda!
Dok čekamo pomake u reformi obrazovanja, mogli bismo pokrenuti reformu u svojoj učionici stvarajući zanimljivu školu. Naša djeca to očekuju od nas.
