Od osam sekcija koliko ih postoji na papiru u našoj školi, u stvarnosti postoji samo jedna! Na papiru svaku sekciju vodi jedan profesor sa još dva pomoćnika. Naravno, ta dva najčešće nemaju veze ni sa sekcijom, ni sa vođenjem. Kao recimo diplomirani ekonomista sa Umjetničkom sekcijom ili hemičarka sa Dramskom... Ukoliko vam je promaklo, usporeni snimak: u školi sa preko tristo đaka zaista radi jedna sekcija. I to Umjetnička.
Umjetničku sekciju vodi profesorica engleskog jezika koja ima smisla za umjetnost. I na sekciju idu učenici koji imaju istog smisla. Slikaju na staklu i svili, oslikavaju drvene i odjevne predmete, prave nakit... I tako sve do Dana škole kada se učenički radovi izlože u školskom holu i prodaju po simboličnoj cijeni. Od novca se kupuje repromaterijal za narednu sezonu. Izložba ostaje otvorena par sati nakon završene priredbe povodom Dana škole, ne bi li došli i građani da je pogledaju. Interes je obično mali. Nije ni čudo, kad ni mnogim profesorima učeničko stvaralaštvo nije usput.
Dio prihoda od izložbe ide i u dobrotvorne svrhe. Međutim, ne ostane ga mnogo na kraju, jer u cijeni slike od 10 maraka osam uzmu stolar i staklar. Repromaterijal se nabavlja 50 kilometara dalje, jer u našem gradiću nema prodavnice s potrebnom robom.
Ali zato u našem gradiću ima šest kladionica u krugu dvjesto metara od škole, u koje redovno zalaze naši učenici, bez obzira što je na svim kladioničarskim vratima istaknuto upozorenje da su maloljetnima ulaz i klađenje zabranjeni. Omiljena literatura učenicima nisu lektire ili makar stripovi sa trafike, nego kladioničarski bilteni. Mnogima je to postao dodatni džeparac, nekad veći i od sume koju im roditelji daju. Jedan od učenika vozara kaže kako on u školu dolazi samo da bi otišao u kladionicu, a da ga škola uopšte ne zanima. Da u gradu nema kladionica, ne bi ni išao u školu...
Iako su anonimusi u poređenju sa Mesijem i Ronaldom, Ibrišimović ili Kulenović ipak imaju svojih pet minuta - kad literarno-novinarska i dramska sekcija zažive oko priprema za priredbu povodom Dana škole. Koncept priredbe je - red recitacije, red pjesme, red skeča, pa ponovi... I ponavljaj dok ne dovedeš program u trajanju jednog sata. Većinom se pročitaju ili izrecituju pjesme velikih svjetskih pjesnika koje srećom ne traju dugo jer publika na njih zijeva. Ljudi čekaju veselje! Dajte neku pjesmu, muziku, na koju se može uhvatiti ritam nogom, neki skeč da se malo nasmijemo... Nekad su voditelji dramskih sekcija mogli računati na učenike kojima nije bilo mrsko ostajati poslije škole, dolaziti u svaka doba na sekciju, nije ih bilo stid uraditi ništa što je profesorica očekivala od njih. Nekad su u školu išli učenici koji su se znali dobro zabavljati!
Nekad su i profesori bili poletniji. Sada više nisu. Voditeljica dramske sekcije najzad je odustala. Potrošila je entuzijazam moleći za kulise, čisteći haldne prostorije za probe, kuhajući čaj učenicima promrzlim u tim prostorijama, kamčeći ključeve od sale za predstavu, organizujući prevoz kulisa, prevoz instrumenata... Nekad je ta nastavnica sa svojom sekcijom išla i na Festivale dramske umjetnosti i takmičila se sa svojim učenicima. Sve dok nije shvatila da na tim festivalima uvijek pobijede amaterska pozorišta koja vode glumci, a nikad one grupe koje vode obični, mali, smrtni profesori.
Sad je dramska sekcija svedena na skečeve; Kursadžije su protjerale Hamleta iz škole. Učenici ne žele glumiti, odbijaju učešće, najbolja ako ne i jedina motivacija odlična je ocjena na kraju godine. Nekada im se moglo obećati izlet u neki drugi grad. Ali onda je kantonalno ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta donijelo novi pravilnik po kojem treba ispuniti dvadesetak uslova za odlazak na jednodnevni izlet ili ekskurziju. Dio zahtjeva odnosi se na direktora, dio na autoprevoznika, ni jednom ni drugom ne da se bakćati s tim, i tako. Dobar je taj pravilnik, ko ima takvo ministarstvo ne treba da brine za svoju budućnost. Nema je.
