Knjiga profesora poljskog jezika i književnosti Darijuša Hentkovskog «Iz škole: da li učenika pustiti s lanca?» nastala je, po tvrdnjama samog autora, potpuno nenadano. Kada je u jednom poljskom magazinu objavio svojevrsnu ispovijest u vidu kratkog teksta pod naslovom «Profesore, olabavi!», Hentkovski nije ni slutio koliku će lavinu pokrenuti među samim đacima koji su odjednom osjetili potrebu da govore o svemu što ih u školi muči.
Da bi tom bujicom nekako ovladao i usmjerio je u korito, profesor Hentkovski odlučio je dati učenicima priliku da napišu sve to što su mu na časovima i između njih povjeravali. Njihove radove nije mijenjao, izmijenio im je tek imena, te izbacio imena određenih profesora na koje su se đaci u svojim ispovijestima žalili. Učeničkim tekstovima dodao je svoja profesorska promišljanja, iskustva i ideje i knjigu podijelio na tri cjeline.
Nosim baklju prosvjete
U prvom dijelu nazvanom «Nosim baklju prosvjete» i profesor i njegovi đaci pišu o konkretnim obrazovnim, školskim (a često i vanškolskim) problemima i iskustvima. Cijeli je tu niz tekstova kojima se nude odgovori na mnoga pitanja: kako smijeniti profesora historije koji svima dijeli petice, kako se nositi sa nepravdom kada profesor vjeronauke na takmičenje ne pošalje najbolju učenicu uz opravdanje dajmo prednost dječacima, kako preživjeti iznenadnu inspekciju na času, kako se vratiti sa školske ekskurzije i pred kolegama glumiti da je sve proteklo u savršenom redu, kako priznati vlastitu nepravdu nanesenu učeniku, kako se živ vratiti iz organizovane posjete kinu, kako se nositi sa ambicioznim roditeljima, kako (i zašto) ne dozvoliti učenicima da maturiraju.
U moru ovih, sasvim sigurno zabavnih, pitanja oči nam ipak pomalo bode ovo zadnje.
Ne bi li svaki profesor koji drži do sebe trebao uložiti sve napore kako bi njegovi đaci, naročito oni koje je učio duge četiri godine, briljirali na famoznom ispitu zrelosti? Nije li pobjeda učenika pobjeda i njegova? Evo zašto profesor Hentkovski misli da nije: Sve sam shvatio. Niko ne treba da položi maturu. Jer, za nekoliko godina moji učenici će da završe visoke škole i zaposliće se. Niko neće da bude u stanju da radi kao oni. (...) Podučavam polubogove. Naredim da očiste Augijeve štale, odmah će da urade, naložim da razreše Gordijev čvor, nema problema. Niko ne pravi grimase, ne žali se da im poljski jezik uopšte nije potreban. Kroz nekoliko godina ti mladi ljudi će da traže posao. Preuzeće sve funkcije. Za moju generaciju neće biti nijednog mesta. Ko će da zadrži ovakve ljude kao što sam ja, kad će da stignu titani. Kad pretpostavljeni za nešto moli pripadnike moje generacije, svako misli zašto baš ja. Otaljavamo posao jer smatramo da drugačije nije moguće. Moji učenici u devetnaestoj godini imaju mnoštvo dokumenata. Nekoliko potvrda o znanju stranih jezika, obavljali su praksu u novinskim redakcijama, bili volonteri, učestvovali na izborima, u raznim kampanjama, pisali članke. Bolovali su, ali nisu propuštali pismene zadatke. Dovozili su ih u školu, a zatim odvodili u krevet na dalje lečenje. To su heroji rođeni za uspeh. Ne mogu da polože maturu. Moram da ih sprečim. Na kraju krajeva, odgovoran sam ne samo za sebe već i za sudbinu svoje generacije. Niko ne treba da prođe ispit zrelosti. U protivnom, za nekoliko godina, biće nam teško.
Predavanja od krvi i mesa
Dr. Ana Pešikan, pišući pogovor djelu, iznosi opravdan strah od krivog tumačenja ove knjige. Lako bi je se, nakon prvog i letimičnog listanja moglo svrstati u površnu pop literaturu, «još jednu iz serije sladunjavih knjiga ispovedne proze: moja iskustva iz škole, kako sam rešavao probleme s učenicima, moja uspešna rešenja».
No, takva bi nas prva impresija zasigurno odvela na pogrešan trag, te bismo ostali uskraćeni za mnoga sjajna pedagoška rješenja koja u knjizi, naročito u njenom drugom dijelu nazvanom «Predavanja od krvi i mesa», donosi njen autor.
Prof. Hentkovski nam se pokazuje u svom sjaju izuzetnog pedagoga i poloniste, sa istančanim osjećajem za inovaciju u nastavi. Shvatamo to čitajući tekstove u kojima nam objašnjava kako je klasike poljske književnosti približavao djeci kroz književna djela koja su im u njihovom uzrastu zasigurno mnogo bliža, ali i kroz druge umjetnosti, naročito film i muziku.
Poglavlje nudi metodološke inovacije i originalne ideje, ali i niz sjajnih učeničkih radova – direktnih posljedica takvog profesorovog pristupa nastavi.
Posebno blistavo je predavanje nazvano «Jov u hipermarketu» gdje se izuzetno britko i duhovito profesor, a kasnije i njegovi đaci, nosi sa zahtijevnim poduhvatom obrade biblijskih tekstova na časovima književnosti.
Odličan lik, taj Hentkovski, pomislili ste?
No, misle li tako i njegovi đaci? Evo nekih stavova objedinjenih u tekstu «Kakav savet bi dao svome profesoru poljskog»
- Bilo bi dobro kada biste brže birali jadnika koji treba da odgovara, jer u toku traženja žrtve odeljenje dobija srčani napad.
- Propitujete suviše često. Poljski je jedini predmet iz kojeg imamo toliko ocena. Zar nije bolje da učenicima dozvolite da malo predahnu, da ne izgube volju za taj predmet? Onda bi možda na časove dolazili sa većim oduševljenjem, a ovako se osećaju kao zgaženi mravi. Bilo bi dobro da se odredi jedan dan kad na času poljskog jezika ne bi bilo propitivanja.
- Da se beleži manje podataka. Porazgovarajmo malo.
- Ne bi trebalo da kontrolne radove zadržavate duže od određenog roka.
- Na časovima bismo mogli da učimo kako da pišemo CV i druge pisane forme koje će da nam koriste u životu.
- Ne žele da odgovaraju samo oni koji se javljaju. Molim Vas da gledate naša lica.
- Na časove bi trebalo da pozivate goste.
- Organizujmo pokazni čas za druge škole.
- Češće ispoljavajte svoj smisao za humor.
Bez povoca
Treća i posljednja cjelina u knjizi nazvana je «Bez povoca» i u njoj su tekstovi naoko zaista raspušteni, bez stega i uzica, no, zajednički im je nazivnik da detektuju probleme, tragaju za rješenjima i razbijaju mitove o teškoj profesorskoj profesiji i još težem učeničkom pozivu.
Saznajemo tu šta roditelji misle o školi i koliko zaista griješe, koje su osobine dobrog nastavnika (to vječno pitanje), zašto je teško biti autoritativan profesor, šta se djecu stvarno uči na časovima etike (predmet alternativan vjeronauci, u Poljskoj), te, naposljetku, da li nas fakultet zaista imalo pripremi za profesorski poziv (Razmišljam zbog čega me je fakultet pripremao za stil nastave koji ću da dostignem tek posle deset godina prakse. Nedostajalo je razmišljanje o situacijama s kojima ću da se sretnem po završetku studija. Sad pregledam beleške s predavanja i osećam da su namenjene meni, profesoru posle tridesete godine. Kad sam počinjao da radim, uopšte nisu odgovarale životnoj praksi).
Nisu li ova pitanja, zaista, pitanja na koja bi svaki profesor i učenik poželjeli hitne i brze odgovore? Jesu. No, svi dobro znamo da nema brzih rješenja.
Neće ih, tako, ponuditi ni ova odlična knjiga, što nikako ne znači da je ne vrijedi pročitati.
