U Domu penzionera u Tuzli zatičemo petnaest porodica na koje su svi zaboravili. Svake godine, zbog poplava oni provedu određeno vrijeme u ovom domu kao svom privremenom smještaju. Ovoga puta nema povratka. Zemljišta, na kojem su bile njihove kuće stradale u klizištima, su proglašena poljoprivrednim. Bez mogućnosti sanacije ili gradnje. Devet klinaca, različite dobi, šuti. Ni krišom ne gledaju velike kese iz kojih vire igračke. Preko njihovih glavica, kroz suzni kadar vidim penzionere u velikom restoranu, kako prevrću nešto što bi trebao biti njihov ručak. Najsličnije je makaronima.
Iz susjedne prostorije, završne riječi predsjedničkog kandidata na predizbornom skupu. Kreće muzika.
„Ovo je zemlja za nas
Ovo je zemlja za sve naše ljude
Ovo je kuća za nas
Ovo je kuća za svu našu decu
Pogledaj me, o pogledaj me
Očima deteta“
- Ko će vam povjerovati da se to stvarno desilo? Pretjerujete, al' fakat.
Šutimo u nemogućnosti da se čujemo, da se pogledamo.
Šutimo.
Šutimo dok se vozimo.
Video priču iz Tuzle možete pogledati ovdje:
