Mak Dizdar je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika tvrde Azra Verlašević i Vesna Alić, autorice Čitanke za IX razred (NAM/Vrijeme Tuzla/Zenica 2012.). Proglasiti nekog pisca najvećim sasvim je olako ovdašnjim autorima – ne nude objašnjenja, ne navode zašto je najveći i zbog čega se određeni prostor koristi za stepenovanje kvaliteta spisateljskog rada. Kako bi Mak Dizdar prošao da su autorice umjesto bosanskohercegovački stavile recimo jugoslovenski ili svjetski, npr: „veliki jugoslovenski pjesnik“ ili „osrednji europski pjesnik“ samo su neke sintagme koje bi možda mogle stajati u biografiji o piscu. Umjesto jednostavne i precizne informacije da je Mak Dizdar pjesnik, đacima se serviraju i superlativi kao polazište za učenje. Dakle, učenici ne trebaju istraživati, provjeravati, zaključivati, upoznati se s Dizdarovim djelima, imati pravo na vlastiti stav o autorovim pjesmama; tu su autorice čitanke koje će im pokazati kakvo obrazovanje jeste: istina je u udžbeniku. Neupitna.
No, „najveći“ uz ponekog pjesnika se i može „progutati“, ali u udžbeniku Historija za IX razred (NAM/Vrijeme Tuzla/Zenica 2012.) izgleda bizarno. Jedini udžbenik za đake završnog razreda osnovne škole u većem dijelu FBiH, autori (Izet Šabotić i Mirza Čehajić) kažu da je u Srebrenici počinjen “najveći genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata“. Autori učenike ne obavještavaju da je genocid u Srebrenici jedini masovni zločin na tlu Evrope koji je tako imenovan. Suvišno je i tražiti razloge zašto ne spominju genocid prije II svjetskog rata i zašto se ograničavaju samo na teritorij Evrope. Morbidnost je autorska namjera te recenzentski izbor da đake naučimo kako se genocidi kompariraju – da li bi genocid bio spomenut u udžbeniku da je najmanji ili samo velik?
Kao i u slučaju biografije Maka Dizdara, nije dovoljno spomenuti činjenicu – u ovom slučaju da je u Srebrenici počinjen genocid, nego autori moraju ukazati na masovnost zločina tako što će upotrijebiti superlativ pridjeva velik, usaditi u učeničke glave besmislenu sintagmu, dodavati epitete da činjenice ne bi bile gole, same i strašne same po sebi. Jer, valjda, genocid (masovno ubijanje s ciljem istrebljenja nekog naroda zbog drugačije nacionalne, vjerske, političke i druge pripadnosti – citirano iz pojmovnika s kraja istog udžbenika) ne zvuči dovoljno uvjerljivo.
Takmičenje u patriotizmu i nacionalizmu preko čitanki, geografija, historija i drugih udžbenika ne samo da izgleda smiješno, već zaglupljuje generacije đaka koji neće biti ohrabreni da sami istražuju, promišljaju, zaključuju, kreiraju... Ali to nije jedini obrazovni cilj koji se serviranjem superlativa u udžbenicima promašuje: jer iz ovakvih nadgornjavanja drugi i drugačiji najčešće izlaze niži i pokvareniji, a s takvima onda nema potrebe razvijati dijalog, razumijevanje, prijateljstvo i saradnju.
