Zgrade u svakom gradu sliče jedna na drugu, razlika je samo u stanarima koji ih naseljavaju. Postoje najmanje dvije zgrade koje liče jedna na drugu. Tako je i sa ove dvije stare zgrade, žutom i sivom.
U glavnoj ulici velikog grada, u žutoj, staroj zgradi, na petom spratu živi gospođa Nada, vedra, otmjena i prijatna dama.“Sve će biti dobro“, govori mirno i tiho, bojeći svijet u ružičasto. Prozor joj ukrašava ružičasto cvijeće u ružičastim saksijama.
Ispod nje, na četvrtom spratu, u stanu čiji balkon gleda na jug, živi gospođa Hrabrost, obrazovana, mlada i naočita. Iz stana uvijek izlazi sigurnim korakom. Spremna je na sve i postojana je u svakoj situaciji. Nju ništa ne može iznenaditi.
Na trećem spratu živi gospođa Dobrota, duša od žene, plemenita i mirna duha. Za svakog uvijek ima lijepu riječ i osmijeh. Za nju svi imaju samo riječi hvale.
Drugi sprat rezervisan je za gospođu Pravdu, strogu, dosljednju i ozbiljnu damu u godinama. Nikog ne ostavlja ravnodušnim. Malo sporije hoda ali joj je korak čvrst i postojan.
I na kraju, na samom početku, na prvom spratu živi gospođa Istina. Ona uvijek stigne svugdje. I kad mislite da neće doći, ona dođe i donese red i neku lijepu atmosferu. Prijatno je biti u njenom društvu.
To su svi stanari stare, žute zgrade.
Preko puta žute zgrade stoji stara siva zgrada. I u njoj žive stanari ali drugačiji od onih u žutoj zgradi. Oni žive po drugim pravilima i imaju svoje poimanje života.
Na prvom spratu sive zgrade živi izvjesna gospođa Laž. Slatkorječiva, dvolična i lukava žena. Najbolje bi je bilo izbjegavati i obilaziti u širokom luku. Ova gospođa ne voli gospođu Istinu iz žute zgrade. Kažu da imaju neki nesporazum još iz djetinjstva.
Iznad, na drugom spratu, stanuje gospođa Zavist, nezadovoljna, nesretna i osamljena gospođa. Uvijek ima neki komentar ili bar rječit pogled.
Na trećem spratu je gospođa Pohlepa, nadmena i umišljena osoba. Malo ima poznanika i nijednog prijatelja. O njoj se ne zna mnogo, a i ono što se zna nije dobro.
Iznad nje, na četvrtom spratu, živi gospođa Neukost. Razgovori sa njom vas dovedu do smijeha i do suza. Neki je sažaljevaju, a neki ismijavaju.
Na samom vrhu, na posljednjem spratu, stanuje gospođa Ljenost. Ne izlazi često, samo kad mora. Nema saksiju sa cvijećem na prozoru i uvijek je nezadovoljna. Sve želi riješiti čarobnim štapićem kojeg, naravno, nema. Vile i vilenjaci ne postoje.
To su stanari sive zgrade.
Stanari iz žute i sive zgrade se poznaju, ali se ne druže. Jedni o drugima imaju oprečna mišljenja. Tajno se posmatraju, a kada se slučajno sretnu pristojno se pozdrave. I to je sve. Oni jednostavno ne mogu zajedno.
I žuta i siva zgrada se nalaze u glavnoj ulici velikog grada. Stanari i jedne i druge zgrade žive u istom vremenu ali idu različitim putevima. Oni nikada neće zamijeniti svoja mjesta. Gospođa Laž neće nikada postati gospođa Istina, i obrnuto. Ponekad djeca, dok su još sasvim mala, zalutaju u zgradu gdje žive gospođa Laž i ostale gospođe, njene susjede, ali brzo uvide da se nalaze na pogrešnom mjestu, uplaše se i pobjegnu.
Iako se pomalo boje gospođe Pravde, koja ih često blago izgrdi, djeca svaki put pređu cestu i završe u stanu gospođe Istine. Cesta je prometna ali im gospođa Hrabrost uvijek da znak kako i gdje da je pređu. Na kraju od gospođe Dobrote dobiju veliki topao osmijeh i ukusni čokoladni keks, a lijepa riječ gospođe Nade im povrati izgubljenu bezbrižnost.
Djeco, ako ikada zalutate u staru sivu zgradu, nemojte se bojati, jer vrata žute zgrade za vas su uvijek širom otvorena.