Nekada
U Mostaru sam. Ime mi je Aleksa. Život me vitla i kovitla k'o list jesenji, uvehli i žuti na jakom vjetru.
Svaki dan prođem pored kuće jedne begovice u kojoj živi prelijepa Emina. Ja sam joj nedostižan, ubogi siromah, svehlih očiju, jadnik bez novčića u džepu, no duhovno, mislima i riječju i djelom svrstavam se među pjesnike svijeta.
Motiv za život daje mi Emina. Njeni uvojci, njena kosa, pleća... Ah kako je razigrana kad jutrom i akšamom toči vodu u ibrik svome babi da obavi molitvu, a ja je samo krajičkom oka posmatram, čeznem i vehnem...
Jednog jutra prolazeći pokraj nje, zovnem je, imenom. Emina!
Ne šće ni da čuje... Ja sam sirotan u njenim očima, no njenim uzrokom moja duša je potaknuta da napiše pjesmu za koju nikada nisam ni slutio da će dostići takve visine da će biti pjevana, slušana i čuvana u sazu sazlije i sevdahlije.
Pjesma mi posta sevdah i lijek za dušu.
Sada
U Mostaru sam. Zamisli, opet sam Aleksa. Siromah i opet me život kovitla i vitla kao jesenji list na grani, uvehli i žuti...
No sada je moderno doba, sve je moguće postići i najvećem jadniku i bogatašu. Kako? Objasnit ću vam.
Svaki dan prođem pored kuće jedne bogatašice u kojoj živi prelijepa Emina. Ja sam joj nedostižan, ubogi siromah u poderanim – no – modernim hlačama, jadnik, bez novčića u džepu, hodam gordo, razbac'o se. Ko šiša duh, misli, riječi, pjesnike...?
Prođem pokraj kuće no ugledam fakat lijepu Eminu, uvojci, kosa, pleća... Aman dodaje ibrik babi da obavi molitvu, a ja pomislim – što je zastarila i staromodna – čuj ko još danas babi ibrik dodaje? I ogriješim dušu svoju o nju i njenog babu i ne znajući.
Eh kako je zovnuti a da joj babo ne zna, izmamiti je iz begovluka u svoj život i no, gle čuda – dosjetim se. Odem u obližnji internet klub, prijavim se na facebook i potražim svoju zapikanu Eminu. Poslah joj zahtjev za prijateljstvo, uslikah se u finom odjelcetu koje posudih od gazde internet kluba i postavih za profilnu slikicu i Emina za par dana bi moja.
Ne osta ona nigdje ni opjevana, niti je sevdah ušao u naš život. Kraj ove priče ne smijem vam ni napisati, već sami znate, možda i iz iskustva...
Realnost
Prva priča je istinita.
Druga priča je iluzija i ironija.
Nisu se promijenila vremena, nego mi, ljudi.
Ah, no gle, i sam ovaj tekst ste, dragi moji čitaoci, pročitali preko interneta.
Kako da vam sve ovo kažem uživo?