Dan je bio kao i svi drugi. Proljeće je dobilo najljepšu odjeću, behar ukrašavao svaku voćku, livade vrvjele cvijećem, a predivne pčele radilice pomagale cvijeću da oboji vrtove najljepšim duginim bojama. Pomislih da svijet liči na bakinu kuhinju kada ona svojim spretnim rukama priprema čarobne kolače, tada imam osjećaj da mirisi u zidove uđu. Tako je i ove subote divnog aprila mirisalo čitavo dvorište od različitih cvjetića, kolača i sokova iz voćki. Jagorčevina se smjestila blizu vode, a oko voćki se razlijevao žuti maslačak na svojim palčicama, dok su se između njih probijale tratinčice kao da mi žele neku vijest prenijeti. U blizini porodične kuće živjeli su moji drugovi iz razreda Bešla i Dada. Dada je bila visoka i odvažna djevojčica, prava snagatorica, građena kao dječak. Bešla je bio malen i mršav prava osoba za probleme, a ja sam bila onako. Skoro svaku subotu desio bi se neki događaj koji bi ostavio traga na nama. Tako je bilo i ove subote. Krenuli smo da pravimo praćke, te da se po obližnjoj livadi igramo 'lovaca'. Cijeli dan smo proveli praveći zamke za golubove, imitirajući žbunove dok se približavamo djetlićima ili sjenicama, u želji da ih uhvatimo.
Cijeli dan smo proveli smišljajući šta ćemo uraditi s plijenom i opet ništa. Čak nas je i baka zadirkivala sa nekim njenim izrekama koje ni ona nije znala pojasniti, pa nam dovikivala - Opet ništa, tuta hava. Mi se kao namrštimo i okrenemo leđa pa se odmaknemo malo dalje do neke druge krošnje i pravimo plan, pokušavajući da igru učinimo zanimljivom. Već je dan bio na odmaku i snaga nas je izdavala, pa smo krenuli kući. Baš tada razlepršani djetlić sleti na komšijnu ogradu, a nas troje se spustismo u čučanj i svako svoju praćku pripremi za lov. Samo smo rekli SADi pustili kamenčiće da lete prema djetliću.
Pade – povika Bešla i svi smo skočili od dragosti pokušavajući vidjeti da li smo uspjeli kao lovci da uhvatimo nešto. Došli smo blizu njega, a on je ležao sa slomljenim krilom i ugruhan kako je pao iza ograde. Dada i Bešla pobjegoše, a ja sa svojim problemom ostadoh sama. Bilo mi je toliko žao da su mi suze same krenule teći niz lice. Otrčala sam kući po komadić platna da imam u čemu da ga prenesem. Stavila sam ga u svoju majicu, te ga tako prenijela do kuće. Nisam smjela nikome da kažem nego sam ga odnijela u ostavu za drva. Tu sam mu donijela hrane da ne bude gladan i malo sijena da mu bude toplije. Žao mi je bilo, pa sam ostatak dana provela zabrinuta i tužna i kao da me svaki cvjetić iz dvorišta gledao i krivio za ono što sam uradila. Nisam trebala. Nekoliko dana poslije došla sam u ostavu za drva, a djetlića nije bilo. Ne znam šta se desilo sa njim, ali se iskreno nadam da je preživio. Od tada se nismo igrali 'lovaca' niti smo koristili praćke. Shvatili smo da i ptičice imaju osjećanja i pravo na igru kojom nebo čine ljepšim i u tmurnim danima. Njihov cvrkut se širi plavetnim nebom poput najdivnije melodije. Od tada se sjetim ovog događaja svaki put kada čujem ptičiju pjesmu.