Nad usnulim Sarajevom rađalo se novo jutro. Razigrani cvrčci skakutali su po Zininom prozoru, skakajući u ritmu pjesme nekih dalekih slavuja čiji se pjev širio diljem cijeloga grada. Aprilske sunčeve zrake padale su po starom Zininom licu, milujući njenu sijedu kosu koja je virila ispod bijele marame. Probudivši je toplina sunčevih zraka Zina ustade spremna za novi dan. Umivši staro lice laganim korakom prođe po sobi kao da se plaši da će probuditi ostatak usnulog grada. Sa stola uze veliku drvenu korpu i izađe u baštu da bere tek procvale jorgovane. Polahko jedan po jedan nizala je u svoju korpu dok je ne napuni do vrha. Napunivši korpu jorgovanima otvori staru kapiju i odšeta niz toliko puta već pređenu kaldrmu. Došavši do Sebilja sjede i pažljivo izvadi jorgovane iz svoje korpe. Ponosno sjede povrh njih čekajući prvog kupca koji će njenim jorgovanima namirisati svoju kuću. Vrijeme je sporo prolazilo i nijedan kupac nije prilazio Zininim jorgovanima. Svakog časa Zina je ustajala i ponovo ih redala mijenajući njihove položaje. Grad je već bio budan. To se vidjelo iz sve gušćeg saobraćaja i sve nervoznijih trubljenja iz automobila koji su jurcali tik pored Zine. Najednom, grupica ljudi užurbanim korakom žureći na posao, fakultet, školu ili ko zna gdje obori njene jorgovane ne mareći za njih. Taj stampedo ljudi koji najednom projuri pored Zine ne dade joj vremena ni da se nekom požali. Njen krik ostade na vrhu usana neizgovoren. Gomila ljudi s aktovkama, ruksacima i torbama jureći za svojim snovima gazila je preko Zininog jorgovana ne znajući da gaze preko tuđeg sna. Drhtavim rukama Zina poče da prikuplja oborene jorgovane dok se gomila ljudi već izgubi u mnoštvu sarajevskih ulica. Cijeli taj prizor zapazi žena koja je sa svojim sinom čekala svoj red u prepunoj pekari. Kao ošamućena ljutito napusti pekaru i priđe Zini.
-Nano, koliko koštaju ti jorgovani?
Zina jedva zadrža suze koje su joj se nakupile u plavim očima. Te drhtavim glasom odgovori:
-Onoliko koliko plaćaš miris cvijeća u svojoj kući.
Žena izvadi novčanik iz svoje torbe i nekoliko zelenih novčanica sjevnu pred Zinini očima.
-Uzmite ovo, reče žena.
Vidjevši veću svotu novca Zina zbunjeno odgovori:
- Ali ja nemam dovoljno da vam vratim. Sačekajte molim vas, otići ću do pekare da vam usitnim.
- Ne, ne. Ja toliko plaćam miris cvijeća u svojoj kući, on je uistinu vrijedan tog novca! Spakujte mi sve.
Zina pogleda ženu u nevjerici te poče da pakuje jorgovane. Pred njenim očima prolazio je osmijeh njenog muža koji čeka novo srce u bolnici. Radovala je i sama pomisao da će njemu danas moći kupiti svo svježe voće s pijace. Skupivši sve jorgovane ona ih pruži ženi.
- Evo, izvolite...hvala vam.
I dok Zina i dalje osta u nevjerici s blaženim osmijehom koji se pojavi na njenom licu, žena sa svojim sinom odšeta niz dugu ulicu noseći punu korpu jorgovana. A dolje dalje niz ulicu sin upita majku:
- Zašto si kupila sve jorgovane, kad i mi imamo punu baštu njih?
- Vidiš sine, naša bašta je puna jorgovana koji svojim mirisom obmanjuju svakog prolaznika naše ulice. Da li bi se ti naljutio ukoliko bi neki nehajni dječak ušao u baštu i počupao ih?- zapita majka
- Pa ja to ne bi dozvolio. Naša bašta onda ne bi mirisala.
- Eto, vidiš! Ova žena je svoje jorgovane odlučila da proda nekom drugom čovjeku i dio svoje bašte iznijela na ulicu. Ona s ljubavlju bere svaki cvijetić kako bi onima koje voli pomogla. Dok mnogi još duboko spavaju ta nana je uveliko već budna i korača ka svojoj sreći, ona ne čeka da sreća sama dođe i pokuca na njenu kapiju!
Dugo je još taj dan Mahir u svojoj školskoj klupi razmišljao o riječima svoje majke i jorgovanima stare nane. Ali jedno je zasigurno znao i u sebi odlučno ponavljao: „I ja ću baš kao i nana s jorgovanima ići ka svojoj sreći i neću čekati da ona sama dođe na moju kapiju!“