Možemo i mi mladi zamisliti vrijeme kada nije postojao internet i kada su ljudi u knjigama vidjeli (jedini) način da se sami zabave, kao što možemo zamisliti vrijeme kada se riječ pjesnika cijenila više nego riječ političara. Promjena svijeta koji nas okružuje nije utjecala samo na to kako čitamo poeziju, već i na način na koji komuniciramo, putujemo, učimo. Ali, iako se svijet mijenja, neke stvari ostaju iste: još uvijek imamo potrebu da pišemo, čitamo, pjevamo, slikamo i gradimo. Naivna ideja o tome da je facebook ubio čitanje najčešće dolazi od onih koji su uistinu krivi za poimanje poezije kao neshvatljive i dosadne – nastavnika književnosti. Kada sam polagao Stručni ispit za nastavnike imao sam zadatak da predstavim pjesmu Moj dom S. S. Kranjčevića učenicima devetog razreda. Naravno da sam tada razmišljao stereotipno: kako da im predstavim pjesmu kad oni ne vole poeziju, ne čitaju stihove i ne žele da se potrude da izvedu interpretaciju?Čak je i nastavnica rekla kolegici da sumnja da ću uspjeti održati čas jer se ne koristim projektorom i grafoskopom, koji kao idoli tehnologije imaju magičnu sposobnost da drže pažnju učenika dok nastavnik predaje. Dok sam govorio pjesmu gledao sam njihova lica i oni su gledali mene. Na kraju časa učenici su mi prilazili, čestitali i govorili da im niko nikada nije govorio poeziju niti se potrudio da je shvate. Njihovo oduševljenje čak i jednom od lošijih pjesama S. S. Kranjčevića ostavilo me zbunjenog. Da li je moguće da su slušajući poeziju sami prepoznali njenu vrijednost? Od toga dana ježim se kada neko postavi pitanje Kako čitati poeziju facebook generaciji? Kao da se samim pitanjem sugeriše da je naš problem što smo facebook generacija, a ne da je problem u nastavnicima koji u borbi da natjeraju učenike da zapamte gdje je pisac rođen, koliko je djece imao u kojem braku, u kojoj je stranci bio, gdje je umro, zaborave da prenesu ono zbog čega čitamo književnost – strast prema stihovima, prema rečenicama i prema svijetu koji pred nama stvaraju. Poeziju nisam zavolio preko nastavnika književnosti, zavolio sam je preko ljudi koji su je čitali i u njoj vidjeli način da razumiju svijet oko sebe i izraze svoj stav o njemu. Još važnije – zavolio sam je preko ljudi koji su smatrali da je moje mišljenje o književnosti bitno.
Poznati citat Društva mrtvih pjesnika o tome zbog čega čitamo poeziju
We don't read and write poetry because it's cute. We read and write poetry because we are members of the human race. And the human race is filled with passion. And medicine, law, business, engineering, these are noble pursuits and necessary to sustain life. But poetry, beauty, romance, love, these are what we stay alive for. To quote from Whitman, "O me! O life!... of the questions of these recurring; of the endless trains of the faithless... of cities filled with the foolish; what good amid these, O me, O life?" Answer. That you are here - that life exists, and identity; that the powerful play goes on and you may contribute a verse. That the powerful play *goes on* and you may contribute a verse. What will your verse be? (http://www.imdb.com/character/ch0004782/quotes, 15.4.2016. u 22:27)
završava rečenicom Kakav će tvoj stih biti? Ta komunikativna uloga svake umjetnosti pa i književnosti, koja zahtijeva od čitaoca da ima stav prema pročitanom osnova je onoga zbog čega čitamo književnost. Umjetnost je ono što u čitaocu budi umjetnika, neko reče. Po tome, poezija je jako slična facebooku. Za neku pjesmu ćemo reći da je dobra najčešće ukoliko na nas ostavi utisak. Takva pjesma će nas inspirisati da je interpretiramo, da o njoj razgovaramo, napišemo esej ili da i sami napišemo pjesmu. Ona provocira reakciju na osnovu koje gradimo mišljenje o vlastitom identitetu. Facebook funkcionira na gotovo identičan način. U buvalnom smislu to je knjiga lica (knjiga!) ili knjiga identiteta. Pored toga što identitet na facebooku gradimo objavljujući slike s mora, mjesta na koja izlazimo, knjiga, filmova i muzike koje volimo, temeljni način izgradnje našeg facebook identiteta čine komentari i lajkovi tuđih slika, postova, odnosa, videa i sl. Sama mogućnost da na sve što vidimo damo komentar ili to lajkamo (u novije vrijeme i pokažemo emociju koju taj post izaziva: ljubav, smijeh, iznenađenje, tugu ili bijes) čini facebook najboljom stranicom da drugima (a i sebi) objasnimo ko smo mi. Prezentiranjem vlastitog ukusa i mišljenja mi prezentiramo svoj identitet, što je osnovna potreba svakog od nas. Suštinski, isto radimo kada čitamo poeziju: percipiramo iskustvo lirskog subjekta i u njemu tražimo vlastito iskustvo. Po završetku čitanja svhatamo da nam se pjesma sviđa ili ne sviđa, da li u nama izaziva ljubav, smijeh, iznenađenje, tugu, bijes ili nešto šesto. O toj pjesmi imamo mišljenje koje želimo podijeliti. Ne smatram da nastavu književnosti treba koncipirati kao facebook, već da je facebook koncipiran na način koji odgovara našim potrebama. Mnoge uslužne djelatnosti upotrebljavaju sličan koncept. Recimo hoteli koji od korisnika traže da ostavi komentar na uslugu. Te komentare (uglavnom) niko ne čita, ali oni služe da kod korisnika stvore predstavu o tome da je njihovo mišljenje bitno i da je nekome do njega stalo. Na koncu, oni pružaju mogućnost nekome da ostavi trag vlastitog iskustva susreta sa nečim. Nastava književnosti bitna je u prvom redu zbog razvoja kritičkog mišljenja, retoričkih sposobnosti, artikulacije mišljenja i sposobnosti argumentacije stavova. Način na koji je ona koncipirana u Bosni i Hercegovini, a i u mnogim drugim zemljama, s tim nema nikakvih dodirnih tačaka. Mi književnost radimo po nacionalnom modelu kojem je prioritet da prenese nacionalne vrijednosti. Prema tome, ovaj koncept čitanja poezije (facebook generaciji) iznevjerava dva temeljna principa: Prvi je da se određeni stavovi moraju prihvatiti, a ne kritički preispitati, a drugi da se ne obrađuju djela izuzetne vrijednosti, već djela koja ispunjavaju ideološke kriterije, a učenicima nije dozvoljeno da kažu da im se djelo ne sviđa, da je dosadno, niti da imaju komentar na njegovu umjetničku vrijednost. Jedina vrijednost o kojoj se govori jeste patriotska vrijednost djela ili autora, koja počiva na njegovoj nacionalnoj pripadnosti. On se (autor) prema tome uzima kao a priori dobar. Nastavnik književnosti će reći da danas radimo najbolju pjesmu našeg najvećeg pjesnika Maka Dizdara – Modra rijeka. Na taj način je onemogućio učenicima da o toj pjesmi ili o tom pjesniku bilo šta kažu. Komentar je blokiran, lajkovi su isključeni. Naši fejzbukaši samo mogu gledati slike i zbog toga ih se pola log autuje sa časa i log inuje na facebook. Zato sam i ja!
Da odgovorimo na loše postavljeno pitanje – Kako čitati poeziju facebook generaciji? Pitanje zapravo treba glasiti Kako predstaviti poeziju na način da učenici ne zaspu? Prije svega pjesmu treba reći (ili bar pročitati) na način da se ispoštuje njen metar a time dođe do izražaja njena muzikalnost, koja u nama uvijek budi osjećaj za magijsko, ritualno i umjetničko. Prednost govorenja naspram čitanja je u višem stepenu komunikacije do kojeg se dolazi održavanjem kontakta očiju u trenutku kada se riječi izgovaraju. Učenici imaju utisak da se govori njima direktno, da im se neko obraća. Kada nam se neko obraća imamo potrebu da odgovorimo i na taj način možemo početi razgovor. Pjesma se može interpretirati na više načina, čak se može i teorijski obrađivati, ali je najbitnije da dozvolimo učenicima da kažu da li im se pjesma sviđa (ili da li ih je iznenadila, razbjesnila, da li im je smiješna itd.) i da imaju mogućnost da tokom analize ili interpretacije izraze svoje mišljenje. Kao na slici ispod na kojoj mladići i djevojke bez ičijeg nagovora lajkaju, šeruju i komentarišu pjesmu W. Wordswortha u kojoj je neko izostavio prvo slovo (S) pa ispade da je on(HE) fantom užitka, a ne ona (SHE). Pošto se radi o zvaničnoj facebook stranici na kojoj se objavljuju radovi pjesnika, mala je mogućnost da je onaj ko objavljuje (bio on ili ona) intencionalno izvršio intervenciju da bi izrazio poseban način na koji poima Savršenu dragu.
Dakle, suziti nastavu književnosti na lajk i šer u najmanju ruku znači banalizirati poeziju, ali pronaći i koristiti koncept kojem su učenici skloni da bismo sa njima razvili određene sposobnosti temeljni je zadatak svakog nastavnika. Većini učenika će informacije o tome da li je rima muška ili ženska, da li se radi o troheju ili o jambu, u narednim godinama života biti apsolutno beskorisne. Međutim, stav o onome što je opisano pjesmom Ručak siromaha, prepoznavanje vrijednosti te pjesme, argumentiranje vlastitog stava o pjesmi i društvenom kontekstu na koji referira i otkrivanje načina na koje je figurama konstruirano novo značenje pojedinih sintagmi itekako će biti korisno bez obzira na struku za koju se učenici poslije odluče. Napokon, mogućnost da izraze vlastiti stav i ukus, a time da drugima (a i sebi) objasne ko su oni bit će dovoljna da poeziju (i književnost uopće) vide kao prostor igre i izgradnje vlastitog identiteta.