Ljudska sreća i tuga najviše su izraženi u poeziji. No, treba naglasiti da sve manje ljudi čita poeziju zbog stvari koje ih čine sretnim, nego je čitaju zbog samoće, ljubavi ili kada su tužni. Ljudi koji bježe od poezije griješe, jer je ne vole i smatraju je dosadnom, a nekada je predstavljala svojevrstan bijeg kada se loše osjećaju.
U današnjici problem predstavlja proza, zbog čega je poezija zapostavljena. Dok proza ima veću potporu i više zainteresovanih ljudi, poezija je omogućila čovjeku da komunicira se knjigom (kada ga obuzme samoća) i u njoj se više uči na pravopisu i gramatici. Poezija je uvijek bila sastavni dio života, jer se u njoj puno stvari govorilo. Treba istaknuti da je ona lijepa kulturna umjetnost, njome se ljudi podpodižu, opuštaju se i ojačavaju, utiče' na njihovo obrazovanje... Prosto utiče' na ljude, ljudski razvoj i na ljudsku svijest.
Odrasli ljudi u poeziji se pronalaze duhom i osjećanjima, do toga ih je dovelo razmišljanje i stvaranje lirske slike o tome što čitaju. Dok se mlađi u većini slučajeva pronalaze mislima i rijetko ko osjećanjima. Baš iz razloga što ne razmišljaju šta čitaju, a time se ojačavaju. Danas se najviše čita poezija samoće putem interneta, dok je neki ljudi čitaju i bez tehnologije. Čak postoje i oni koji iznova čitaju već odavno pročitano.
Nasuprot tome, žalosno je što se današnjoj "Facebook generaciji" ne može "prići" , odnosno teško ih je uvesti u svijet u kojem vlada poezija, u kojem vlada stabilnost, raskoš slobode i mašte, gdje vlada ljepota. Oni su naprosto začarani beskonačnim talasima tehnologije i internet groznice što ako se koristi na nepravilan način daje njihovom portretu tužne boje.