Kralj Azod je dugo vremena ratovao i branio granice kraljevstva, sve dok nije došao dan da ratničke dužnosti prepusti svojim sinovima. Ophrvan starošću, dane je provodio u svom dvorcu gdje ga niko nije posjećivao i gdje nije mogao razgovarati ni sa kim, osim sa slugama i kćerkom Anikom.
Dok je zapadao u sve dublju depresiju, osjećajući se zapostavljen i ignoriran, zatvoren u svom dvorcu počeo je razmišljati o tome kako da zagorča život onima oko sebe. Nije mu dugo trebalo da smisli: postavit će nizove zadataka koje je nemoguće ispuniti i kazniti svaki neuspjeh najstrašnijom kaznom.
Kao prvi zadatak, naredio je da mu izgrade postelju, visoku četiri metra, široku četiri metra i dugačku četiri metra. No, ta postelja nije smjela biti od običnog drveta; sjetio se obližnje šume u koju su dječaci odlazili samo zbog opklade, koju su po noći izbjegavali i odrasli ljudi, i u kojoj ništa novo nije raslo ni živjelo. Od tamošnjeg drveta, koje nikad nije cvalo i listalo, se ništa nije moglo napraviti: nisi ga mogao rezati, nisi ga mogao djelati, a ko bi se latio kakve opale grane imao je osjećaj kao da drži hrđavo željezo. Od tog drveta je Azod htio da se napravi postelja, rekavši da će onome ko to uspije pokloniti pola dvorske riznice.
Naredio je da mu dovedu najboljeg majstora drvodjelju u kraljevstvu i, kada su ga doveli, pokazao mu je oboreno stablo zahrđale šume koje su sluge na jedvite jade dovukli u dvorište.
„Moja je volja da mi u roku od sedam dana od onog drveta načiniš postelju“ – reče majstoru.
Drvodjelja, koji nije dao da ga bilo šta zbuni, odgovori samo: „To ću i učiniti“.
No, kada je uzeo to čudnovato drvo u ruke i pokušao odlomiti najmanje grančice, vidio je da ni taj jednostavni posao neće moći bez alata. Kada još svojom najboljom pilom nije uspio napraviti ni najmanjeg zareza na kori drveta, zabrinuo se i zadubio u srž problema.
I tako je prošlo svih sedam dana, bez i najmanjeg pomaka i napretka. U sumrak sedmog dana, drvodjelja je izašao pred kralja i rekao mu da niko ne može napraviti niti jedne daske od tog drveta.
„Jesi li ti drvodjelja?“ – pitao ga je kralj.
„Jesam, kralju“ – odgovori majstor.
„Je li ono, tamo u dvorištu, drvo?“
„Jeste, o kralju, ali u isto vrijeme i nije!“
„E pa, onda ćemo vidjeti možeš li ti u isto vrijeme biti i ne biti živ!“ – uzviknuo je kralj i na mjestu ubio majstora.
Ujutro je naredio da pred njega dovedu sljedećeg najboljeg drvodjelju, s istim zadatkom. I dok je ovaj jadnik pokušavao sve tajne zanata, ostavivši dovoljno vremena drugim majstorima da napuste kraljevstvo, ni slutio nije da će njegov najmlađi šegrt pronaći rješenje.
U sumrak sedmog dana, kralj je izašao pred drvodjelju u dvorište, gdje su se okupili svi koji su živjeli u i blizu dvorca. Zadovoljan što nije izvršio njegovu okrutnu naredbu, kralj postavi drvodjelji pitanja kao i prvom majstoru: „Jesi li ti drvodjelja?“
„Jesam, visočanstvo.“
„Je li ono, tamo u dvorištu, drvo?"
„Jeste, kralju, ali u isto vrijeme i nije!“
„E pa, da vidimo...“
Iznenada se dvorištem začuo žamor i zvuk teških koraka. I dok je okrutni kralj stajao na vrhu stepenica naslonjen na teški mač kojim je smaknuo tolike neprijatelje, a majstor se spremao da primi svoju kaznu, okupljena gomila se odjednom počela razmicati. Kroz sredinu se probijala usamljena prilika u teškim, potkovanim cipelama, noseći na ramenima blistavu ploču u koju se pod odsjajem brojnih baklji teško moglo gledati.
Ljut što ga se neko usuđuje prekinuti, kralj povika na svoje stražare: „Ko je ovo derište koje puštate pred mene bez kontrole?!“
No mladi je šegrt već stao pored svog majstora nasred dvorišta i bacio ploču na šljunak. Začuo se tresak i zveket, kao da se stotinu vojnika sudarilo mačevima. Cijelo dvorište se primirilo, kada šegrt progovori: „O, dobri kralju, oprosti mi na drskosti ali nisam mogao doći ranije. Molim za milost, za mene i moga gospodara, i nudim tvoju postelju!“
Zapanjeni kralj je nekoliko trenutaka gledao tešku ploču na zemlji dok se dvorištem i van njega pronosio žamor o drskom šegrtu i blještavoj ploči koju je donio kralju.
„Kakva postelja?! Ja ispred tvojih nogu vidim samo običnu metalnu ploču!“
„Ali ovo nije metal, pravedni kralju“ – reče šegrt uspravljajući opet tešku ploču. „Ovo je obrađeno drvo iz Hrđavog Gaja, tek jedan komad tvoje buduće postelje.“
„Jedna daska ne čini postelju! Zašto ne bih ubio i tebe i majstora iste sekunde s obzirom da niste ispunili naredbu?!“
„Jesam ispunio naredbu! Sve što visočanstvo treba uraditi je poslati pedeset najjačih ratnika na ivicu šume i tamo će pronaći ostale komade za konstrukciju kreveta.“
I dalje ljut ali zaintrigiran, kralj posla komandanta garde sa pedeset ljudi do šume, i ne prođe dugo, kada se komandant vrati s vijesti da vojnici na jedvite jade, ali sigurno, nose prema dvorcu nešto što bi moglo biti krevet.
Dok su okupljeni posmatrači trčali vojnicima u susret, a majstor grlio i ljubio šegrta, zapanjeni kralj je sa svojim savjetnicima proučavao ploču koju je donio šegrt. Zaista je sijala kao najfinije željezno ogledalo, ali u isto vrijeme je bila teža i žilavija od najboljeg metala. Malo–pomalo, vojnici su unijeli u dvorište sve komade kreveta, te se zlobni kralj opet okrenu šegrtu i majstoru.
„U redu, savjetnici mi kažu da ovo zaista jeste krevet četiri sa četiri sa četiri, ali nije kompletan! Potreban mi je dušek na kojem ću ležati i taj mora biti kraljevski! Donesi mi dušek debljine jedan metar, pun perja crvenih lastavica koje se gnijezde na grebenima iznad gradine. Ako ga ne doneseš za sedam dana, uništit ću i tebe i tvog majstora!“
Zabrinut više nego ikad, šegrt je objasnio majstoru šta treba uraditi da sastavi krevet i napustio dvor. Malobrojni ljudi koji su ga vidjeli sljedeće jutro kako napušta gradske zidine su mogli primijetiti samo kako nosi veliki džak i pogrbljeno korača u tmurnu, ranojutarnju izmaglicu.
Majstoru i njegovim pomoćnicima je trebalo skoro svih sedam dana da iznesu krevet u najvišu kulu i sastave ga prema šegrtovim uputstvima. Svaki djelić se savršeno uklapao u onaj drugi, a morali su zastrti prozore da ih odsjaj sunca na krevetu ne bi zaslijepio dok rade.
U sumrak sedmog dana, opet je kralj bio na vrhu stepenica podno kojih je stajao majstor.
„Izgleda da te je šegrt napustio!“ – uzviknu kralj Azod. „Bolje onda da ne patiš predugo, počnimo sa...“
U tom trenutku su se okupljeni posmatrači ponovo počeli razmicati, ovaj put da propuste lagana kola. Na njima je, popraćen glasnim povicima i zvižducima, sjedio šegrt, dok su se pozadi drmali dušek i veliki jastuk od perja crvenih lastavica.
Zanijemjeli kralj je mogao samo slušati kada je šegrt počeo govoriti: „Evo, kralju pošteni, donesoh i naručeni dušek i jastuk pride. Neka tvoj glavni domar dođe i pogleda da je dušek zaista debeo jedan metar, i da je unutra zaista perje crvenih lastavica!“
I dok je šegrt sišao s kola i pozdravljao presretnog majstora, a sluge zajedno s domarom mjerile i otvarale dušek i jastuk, kralj je samo stajao u mjestu, zabrinut. Uz to što je šegrt ovim spasio svoj i život svog majstora, kralj više nije imao izbora nego mu isplatiti pola dvorske riznice. Ali kako?
Tu kralju sinu ideja i nakon potvrde domara, progovori: „Čestitam, mladi šegrtu, na majstorski obavljenom poslu! Kao što sam obećao, tvoje je pola moje riznice i možeš doći ujutro po svo to blago. Ali imam dva uslova: svoje pola blaga moraš iznijeti iz jednog puta na leđima moje mule, koju ti također poklanjam i, što je najbitnije, ne smiješ uzeti nijedan komad blaga koji meni lično pripada!“
„O kralju, a kako ću znati koje je tvoje lično blago? I šta ako ne mognem iznijeti pola blaga na leđima mule?“ – reče zbunjeni šegrt.
„Ako slučajno uzmeš nešto što je lično moje i ne uspiješ iznijeti sve odjednom, kazna će biti – smrt!“
Dok je kralj, popraćen nezadovoljnim uzvicima gomile, pod težinom mača žednog krvi šepesao u dvor, ražalošćeni šegrt je otišao kući da prospava možda posljednju noć na ovom svijetu. No, sljedeće jutro je opet bio u dvorištu, predat Sudbini kakva joj god bude namjera. Kralj, koji je rano ujutro dobro provjerio da mula ne može nikako sići skroz do kraljevskih podruma, nije mogao sakriti svoje zadovoljstvo i stajao je s mačem spreman da ubije šegrta čim izađe iz dvorca.
Šegrt se polako uspeo s mulom i prošao kroz vrata dvora. Kralj je znao da mulu nije problem popeti uz stepenice ali da će se, čim je pokuša odvesti do podruma gdje se nalazila riznica, početi ritati i neće više napraviti ni koraka. No, kako je vrijeme prolazilo, njegovo raspoloženje je bivalo sve tmurnije i tmurnije. Odjednom, začuše se povici iz okupljene gomile: šegrt i mula su opet stajali na vratima.
„Jesi spreman, o šegrtu?!“ – uzviknu kralj.
„Jesam, visočanstvo“ – reče šegrt, još uvijek stojeći u sjeni dvorske kapije tako da se mula sa svojim tovarom samo nazirala iza njega.
„Jesi li izvadio samo svoje pola blaga?“
Šegrt je neko vrijeme šutio, okrenut prema muli kao da još jednom provjerava tovar, a onda progovori: „Jesam, o kralju, ovdje više ništa nije Vaše“.
Kralj se nije dao zbuniti i naredi: „Izlazi, onda, ovamo da ja to prosudim!“
Dvorištem se začuše uzdasi. Na leđima mule, koja je pažljivo silazila niz stepenice za šegrtom, sjedila je prelijepa prilika u bijelom. Jutarnje sunce se presijavalo na smeđim loknama koje su se talasale do ispod njenog pojasa. Nije imala nikakvog drugog ukrasa, osim zlatnog prstena s ogromnim dijamantom koji je blistao na njenoj lijevoj ruci.
I to je bilo dovoljno okupljenima da prepoznaju princezu Aniku, jedinu kraljevu kćerku. Kralju je trebalo još manje da, urlajući nekoherentno, pojuri na šegrta s isukanim mačem. Bio je slijep od bijesa što se bijedni seljak usudio dotaći njegovo dijete i ništa ga nije moglo zaustaviti.
Ali princeza je s lakoćom skočila s mule ravno između kralja i šegrta, koji nije dao da se vidi koliko se ustvari prestrašio. Pokušao je stati ispred Anike ali nije mu dopustila i spretno je zagrlila svog oca, kao da nije krenuo na njih mačem.
„Ne, oče, spusti tu oštricu!“ – reče mu dok ga je pokušavala zaustaviti.
„Spustit ću je – u njegovo prevarantsko srce!“ – urlao je kralj, ali bijes je lagano napuštao njegove oči i kretnje. Anika mu je nježno šaputala u uho, prolazeći prstima kroz rijetku, sijedu kosu. Adrenalin se cijedio iz njegovih ruku i zamijenili su ga starost i malaksalost. Pod kćerkinim nježnim milovanjima, ispustio je mač i kleknuo, iscrpljen, predat.
„Kako? Zašto?“ – prošaptao je.
A onda su mu rekli.
„Oče, počelo je prošle noći punog mjeseca, kada si pogubio prvog majstora i kada sam vidjela da ne namjeravaš stati. Te noći sam izjahala prema Hrđavom Gaju da se sama uvjerim o čemu se radi. Negdje na pola puta, sustigla sam mladića koji je išao u istom smjeru. Kada sam ga upitala ko je i kuda ide, rekao je da se zove Diz i da ide spasiti svoga majstora. Sažalila sam se na njega i kada sam još vidjela da je visok i stasit, ponudila sam mu da jaše sa mnom do šume. Nije mogao znati da sam ja princeza jer nisam nosila nikakve ukrase i jahala sam pod običnim ogrtačem.
„Stigli smo kasno, već je pao mrak i mogli smo vidjeti samo oči poneke životinje koja je izašla pod krinkom noći da pretražuje okolna brda. Oblaci su prekrili Mjesec i zvijezde, tako da smo morali sjahati i posljednjih stotinu koraka do šume preći pješice. Kada smo već nazirali sjene drveća, s lijeve strane smo začuli udar teških koraka. Drugom stazom se prema šumi spuštala jedna niska starica. Nosila je na sebi dronjke ali i teške cipele koje su izgledale i zvučale kao da su od starog metala. Nije ni obratila pažnju na nas dvoje nego je neko vrijeme stajala pod krošnjama drveća, gledajući u nebo i mrmljajući nerazgovijetno. Mjesec se odjednom probio kroz oblake i ona se žurno počela obazirati oko sebe, zagledajući podnožje drveća.
„A drveće – drveće kao da je oživjelo! Iznenada se počelo micati i izvijati grane. Izgledalo je kao da nam pred očima raste i pruža grane što više da uhvati svjetlost Mjeseca koji je izlazio i zalazio za oblake. Starica nije gledala ni grane ni mjesec, nego je iz sve snage počela šutati najbliže drvo! Zvučalo je kao da ga udara sjekirom i zaista, nije dugo potrajalo kada se drvo počelo ljuljati i naglo srušilo na zemlju!
„I dalje mrmljajući sama sebi, starica je prišla krošnji iz koje se, nakon što je ispružila ruke dlanova okrenutih nagore, počelo pomaljati nešto kao magla. Nakon samo nekoliko trenutaka, magla se oblikovala u prikazu viteza na konju, koji je prihvatio staričinu ruku u svoju i nakon što ju je pustio, nestao kao da ga nikad nije ni bilo. Gledali smo zapanjeno kako, tužna i iscrpljena, sjeda na stablo i skida cipele da može istrljati bolna stopala. Primijetila nas je tek kada smo bili na nekoliko koraka od nje. Pozdravili smo je i zamolili da nam ispriča zašto i kako obara ta stabla usred noći. Prvo nas je pogledala kao da ne vjeruje da smo stvarno tu, a onda nas je brzo zgrabila za ruke i povukla prema najbližem stablu.
„Pružila je jednu cipelu meni, a drugu Dizu i mimikom pokazala da trebamo šutati na mjestima gdje korijenje izlazi iz zemlje. Nakon par trenutaka smo vidjeli da pokazuje rijetka mjesta gdje se mjesečeva svjetlost iz nekog razloga presijavala na inače mračnim stablima. Zbunjeno smo počeli sa šutanjem i ne moram ti reći da je bilo jako bolno i naporno, ali malo-pomalo, svjetla su se počela širiti pod našim udarcima. Nakon nekog vremena se i ovo stablo počelo ljuljati i uz tresak se sručilo na zemlju. Mašući rukama od zadovoljstva, brzo je prišla krošnji iz koje se ponovo počela promaljati izmaglica. Ovaj put je iz nje proizašao paž sa kopljem koji je također pružio starici ruku i nestao.“
„U međuvremenu sam posmatrao neobične cipele koje nam je dala“ – progovori ovaj put šegrt Diz. „Primijetih da su većinom načinjene od kore okolnog drveća, i zato se njima mogu oboriti takva velika stabla bez previše muke. Pokušao sam dalje proširiti pukotine u kori oborenog drveta i zaista, nakon samo par udaraca cipelom, kora se počela guliti i kidati kao ljuska oraha! Starica nas je već vukla prema sljedećem stablu i, znajući da će mi trebati što više materijala, neumorno sam šutao i obarao stabla sve dok Mjesec definitivno nije zašao iza brda. Više nismo mogli vidjeti osjetljiva mjesta i kada smo se okrenuli, starice više nije bilo. Kao njeni duhovi, isparila je i nikad je više nismo vidjeli.
„Iako cijeli dan i noć nisam oka sklopio, nisam mogao dugo spavati znajući koliko me posla čeka i kakva je sudbina mog majstora ako ne završim zadatak na vrijeme. Brzo sam napravio osnovne alate i strugove s kojima sam prvo očistio sva stabla a onda krenuo djeljati daske. Najteže je bilo raditi sredinom dana jer se očišćena stabla na podnevnom suncu nisu mogla ni gledati direktno. Te periode sam provodio istražujući okolna brda, tražeći bilo kakav trag čudnoj starici ili objašnjenju kakvo je to mjesto. Uzalud, jer sve vrijeme koje sam proveo gore nisam vidio nikoga osim princeze, poneke udaljene ptice i jedne usamljene lisice, koja je s vremena na vrijeme dolazila da gleda šta to radim.“
„Nakon što je postalo jasno da će šegrt uspjeti u svom naumu, povjerila sam mu da živim u dvorcu, iako još nije znao da sam princeza, i da mogu prenijeti poruku njegovom majstoru. Dojahala sam kući i prerušena u služavku rekla majstoru da ne brine i da rješenje postoji, samo mora biti strpljiv. Preostale dane sam jahala tamo–vamo i pomagala šegrtu koliko sam mogla; snage i volje mu nije nedostajalo, radio je danonoćno samo uz kratke predahe za obrok ili dva koje sam mu donosila iz dvorca. Misleći da ja to kuham i kradem iz kuhinje, tražio je da budem oprezna, da ne izgubim posao zbog toga što odsustvujem. Tada sam shvatila kako nesebičan i hrabar je, zapravo, ovaj mladić i zaklela se da ću mu pomoći na bilo koji način!“ – završila je princeza prvi dio njihove priče.
Kralj je neko vrijeme nijemo posmatrao šegrta i princezu kako stoje pred njim s rukom u nažuljanoj ruci. U njemu su kuhali sukobljeni osjećaji: ljubavi prema kćerci i mržnje prema šegrtu, koji je nekako poremetio sve njegove planove i, uz to, odnio nešto najvrednije iz njegova zamka. Ali morao je znati: „Crvene lastavice... kako?“
Opet je Anika započela priču: „Kada si rekao Dizu šta je njegov sljedeći zadatak, očajan je otišao kući gdje sam ga već čekala i pokušala utješiti objasnivši da ću mu opet pomoći da te udobrovolji. Rekla sam mu da ću ga rano ujutro čekati 5 kilometara od zamka i da ponese što više praznih vreća da ih napunimo perjem.
„Oče, ti znaš da na krovu imamo ptičarnik crvenih lastavica, tih tako rijetkih ptica koje cijeniš više od svih drugih živih bića. Ja se o njima brinem već više od sedam godina, uživajući u njihovoj pjesmi svakog jutra, tako da dobro znam koja im je najdraža hrana. Zato sam natovarila tri vreće zrnevlja na mog konja i mulu i potajno se iskrala dok je dvorac još spavao i srela šegrta na putu prema planinama. Penjali smo se cijeli dan a noć proveli pod zvijezdama visoko iznad našeg kraljevstva. Ujutro nas je probudio zvuk brojnih ptica ali još uvijek nisam čula pjesmu crvenih lastavica. Nastavili smo se penjati i opet je prošao cijeli dan prije nego smo postavili kamp i zapalili vatru da se zaštitimo od hladnoće. Ujutro su nam se napokon želje ispunile i iznad obližnjeg grebena smo ugledali jato lastavica kako leti i pjeva pjesmu mnogo ljepšu od bilo koje koju sam mogla čuti u našem dvorcu“.
„Brzo sam počeo raditi što mi je princeza rekla da moram“ – uključio se Diz. „Otvorio sam jednu vreću i prosuo par zrna podno grebena. Nije dugo trebalo da se lastavice spuste, da probaju ovu njima nepoznatu vrstu hrane. Ali čim su probale samo jedno zrno, bacile su se u potragu za novom hranom i ugledale nas.
„O kralju, kako su to samo pametne ptice! Uzeo sam neko pero i mimikom pokušao pokazati da će dobiti po jedno zrno za svako svoje pero koje mi dadnu. I ptice su me razumjele! Nije dugo prošlo i jedna po jedna su mi prišle sa perom u kljunu. Zauzvrat su dobile svoje zrno, nakon čega su brzo odlijetale. Vjerovatno su letjele samo do mjesta gdje se gnijezde jer, kako je jutro odmicalo, hiljade i hiljade novih crvenih lastavica se postrojavalo ispred mene i Anike, uredno i bez buke, sa perjem u kljunu. Cijeli dan smo dijelili zrnevlje i slagali perje sve dok nismo napunili sve vreće koje sam ponio, a ostatak zrnevlja prosuli lastavicama na poklon. Nakon još jedne noći pod zvijezdama, brzo smo krenuli niz planinu. Bez zrnevlja smo se mogli puno brže kretati, tako da smo četvrtog dana u ponoć već lupali na vrata najbolje švalje u kraljevstvu. Tri dana sam s njom radio da perjem napunimo najmekši dušek i jastuk ikada napravljen, po mjeri za najvećeg kralja svih vremena.“
Pomalo impresioniran šegrtovom odlučnošću i načinom na koji su ga prevarili, kralj pogleda po dvorištu. Na licima svih okupljenih mogao je vidjeti divljenje i strah: svi su se divili Dizu i Aniki, u isto vrijeme strahujući za njihovu sudbinu. No više od bilo čega, vidio je želju da čuju priču do kraja. Duboko uzdahnuvši, rezigniran ali i sa sitnim smiješkom u uglu usana, progovori: „A sad nam još svima recite kako ste me prevarili u vlastitom dvorcu!“
Diz pogleda u Aniku, koja nabaci svoj najljepši, kraljevski osmijeh i reče: „Moj kralju i oče, danas je bio posljednji i možda najveći ispit odlučnosti i odvažnosti mog dragog šegrta! Plašila sam se da, uvjeren da je tvoj zadnji zadatak nemoguć, neće ni doći. Zato zamisli moje sreće kada je jutros ušao kroz dvorsku kapiju! Stajala sam u sjeni, ogrnuta nekim sivim šalom i čim me je primijetio, požurio je da me još jednom poljubi prije nego ga ti usmrtiš. No, ja nisam htjela ni mogla to dopustiti. Skinula sam šal i stala pred njega u mojoj najljepšoj haljini, princeza u punom smislu te riječi. Nijemo je poslušao moje riječi dok sam hranila i vezala moju dragu mulu i bez problema smo sišli u podrume, da pronađemo posljednji djelić tvoje riznice koji ne pripada lično tebi.
„Jer ja sam pola tvoga blaga na ovom svijetu ali moje srce pripada Dizu, zajedno s ovim dijamantom koji mi je majka ostavila. Dva dijela koji nisu tvoji a čine pola dvorske riznice!“
Cijelim dvorištem se prolomiše uzdasi i usklici oduševljenja kada je princeza snažno zagrlila šegrta i poljubila ga. No brzo su, oboje zajapureni, kleknuli pred kralja spuštenih pogleda, prepustivši se njegovoj milosti. Kada je zapanjeno pogledao oko sebe, kralj Azod je mogao vidjeti i sve ostale svoje podanike kako kleče, kao da se mole za život i sreću Diza i njihove princeze Anike.
I šta je drugo mogao kralj, nego da pusti mač i ponudi obje ruke šegrtu i princezi, koje su oni rado prihvatili. Dok su zajedno stajali nasred dvorišta, oko njih su se orili povici i smijeh okupljenih dvorjana i vjernih podanika. Slavlje je trajalo do ranojutarnjih sati, a Diza i Aniku je najbogatije darivao sam kralj.