Sreća je samo put
Po kojem se nižu lokve
U očima sunca
Sve su to samo slatke smokve
Zagrižene i gnjile na kraju ljeta
Sve su to šarene laže i bajke u očima djeteta
Koje još uvijek zna da voli LJUBAVLJU
Koje zna još uvijek živjeti
Bez užasavajućeg straha od crne rupe kosmosa
Još uvijek djeca hodaju bosa
Od lokvi sunčevih, po betonu užarenom
Noge su im u papučama ovijenim svilenim snom
I ne prže ih lažnost ljudska,
Ta hodajuća lažnost od kostiju i mesa,
Ta hodajuća de-spiritualizovana tjelesa;
I ne prži ih njihova nesvjesnost o konturama i nutrini bića svog
I ne prži ih pomisao da oni više ne znaju gdje je Bog
Jer još uvijek žive, vole i vjeruju
Još uvijek snuju
Kako će biti kad odrastu
Još uvijek u proljeće čekaju prvu lastu
I zvončiće, i visibabe, za krune od princeze
Još uvijek znaju da s druge strane Zemlje
naći će prijatelje Kineze
Ali, i oni će jednom izgubiti svoje svilene papuče snova
I oni će zaboraviti priče svojih djedova
Točak života će se opet vratiti na staro,
A ja ću plakati sjedeći u travi
Brati zvončiće i visibabe, tražiti i veroniku, cvijet plavi
Dok čekam laste, dok čekam djecu;
Dok molim Boga da nas voli i kad život prođe.