Letjela pčelica tako svijetom
te u letu uoči ljepuškast cvijet,
čula je od osa da je poseban i rijedak,
željela je da mu je u blizini zauvijek.
I već je riješila posve pravo,
da bude jedno sa jedinim cvijetom,
svakog jutra kupala ih rosa,
a pred podne do večer grijalo Sunce.
I tako sve dok se ne diže neka trava,
poče sve više i više da ih zaklanja hladom,
a pčelica viša i viša bivala,
svoju tugu zalijevala nadom.
Oblijeće pčelica oko dragog svog,
na krilima svojim hitroumivala ga vodom,
ali Sunca sve manje viđaše,
travurine još više nabujaše.
A cvijet nekak tužno svoje lati povi,
pčelici svojoj prozbori;
„Idi pčelice,barem ti gledaj Sunce,
ovako ni ti ne živiš sretno”,
a pčelicu zuka stoji,
ne da cvijetu da tako govori!
Hrabrila ga nježno,
pričala mu toplo o Suncu
i sve dok jednomnije otišla po vodu,
a kad se vrati viđeprizor strašan,
njena krilca posrrnuše,
male nožice utrnuše.
Raskošena trava,
pokošen njen cvijet,
Bože, pitala se,
kakav je ovo svijet?
Tišinu prekideplač djeteta u daljini,
koracima sitnim putemka nama korača,
sad je već tu u blizini.
Blago naklonjeno,
dijete ko da nešto traži,
lati se rukama i
baš onaj cvijet na dlan stavi?!
Umi ga suzom bistrom,
ko majka dijete privi ga uz grudi,
skupi ga u halje i ponese put novoga doma,
uz zuku pčele pjesmu zviždi,
ozarena lica što mi na ljubav liči.