Veliki je pad do dolje.
Istini za volju, pad je uvijek bio na istoj visini, samo o tome nije razmišljao dok nije pogledao niz liticu. Ima sigurno i sedamsto metara do vode i hridina. Malo je strašna ta pomisao. Zamahne par puta svojim krilima od trske, gledajući narod koji se okupio da ga vidi. Puno ljudi. I previše. Čuli su da će doći onaj plemić iz Kako-se-već-zove pokrajine, koji sigurno nije imao nikakvu ulogu u životu ovdašnjeg naroda, pa hoće da vide aristokratiju, čak i ako nikad nisu čuli za njega. A on će doći samo da vidi hoće li se neki luđak razbiti od liticu, pokušavajući da poleti. A ovaj luđakšto sad gleda niz liticu neće mu priuštiti to zadovoljstvo.
Ne zna zašto su svi tako skeptični. Pa zar nije prije pedesetak godina Da Vinči skicirao istu ovu ideju, nadajući se da će ljudi vladati nebom? Šta onda on ima, a ovaj „luđak“ nema? Pa šesnaesto je stoljeće, za Boga miloga! Moramo napredno razmišljati!
Malo zemlje se odronilo sa strane litice i tupim pljuskom palo u more. Kad će više doći taj plemić, da može da skoči, i da svima dokaže da ljudi mogu letjeti. Kad napokon zamahne i podigne se sa zemlje svojim krilima od trske i platna, neće mu se smijati ni crkva, ni plemići, ni narod. Dosta je više bilo ismijavanja. Sad je ponos bio na liniji vatre, i on će da ga sačuva.
Čuo je neku djecu kako viču: „Eno ga! Skakač!“
Pristajalo mu je to ime. Da ga se sjećaju po njemu. Da nešto ostane iza njega. A i bilo je stvarno efektno: niko mu se ionako ne bi sjetio imena.
Eno napokon plemića: Neki nadobudni tupan kojeg vuku u kočiji kao najvrijednijeg vola, a zapravo je više ličio nekoj kornjači, izvaljen i namrgođen. Skakaču je ta pomisao izmamila osmijeh. Još više ga je razveselilo što nije bilo nikakvih truba i svečanosti. Ta, nije plemić ovdje glavni lik!
Osjetio je da su sada sve oči uprte u njega. Gledale su kroz njega, preko litice, do horizonta, i čekali. Tišinu je probijala samo lomljava valova koji su se nemoćno bacakali između stijena. Skakač je duboko udahnuo, dotrčao do ivice i skočio u prazan prostor.
Osjećaj nije bio onakav kakvog ga je zamišljao. Mislio je da će ga vjetar povući gore, kao nevidljiva ruka višeg bića koja ga odnosi iznad neba, ali nije bilo tako. Klizio je naprijed, lagano kao pero, glatko kao kocka leda po staklenim stolovima aristokratije. Letio je. Itekako je letio.
Prije skoka, razmišljao je samo šta će se o njemu govoriti kad uspije. Šta će reći papa, šta će reći Osmanlije, narod, plemići. Sad je shvatio, gledajući liticu kako se udaljava, kako plemić izgleda isto kao i ostala okupljena masa, kako smo svi isti izdaleka, i da ne vrijedi boriti se za tuđe mišljenje. Bio je ponosan na sebe, i jedino je to bilo važno. Gledao je sad samo dalje, gdje se glatka hladna voda spajala sa beskrajnim nebom, i u sebi odlučio. Ne vraća se nazad. Biće slobodan.
Letio je sve dalje i dalje, dok nije postao samo tačkica koju je progutao horizont.