Pada snijeg, već,
dva dana ne staje –
dvije noći, skrio se,
jutrom se pokazuje.
Iznenadio je sve
ove zime, kasnio je
prvi, a ostao je,
još snježi i dalje.
Zameo je prtine,
primorao da porane
radnike nevoljne,
prekinuvši im sne.
Odstupilo se od jutarnje
rutine već viđene,
ispijanje kahve
polahko, na tenane.
Nanosi smetova bijelih
su ispred vrata,
a staze od luga
su zametene već par sahata...
Utonuh u san...
Da snijeg nastavi padat
ovako, do metar i po
počeh zamišljat.
Blokirao bi puteve,
prekrio brijegove,
tako da bi zvijeri
ostavile tragove.
Drveće nejako, povijeno
svako, kao vrba,
ogoljeno do kore
prti teret, poput roba.
Samo ptice suvereno
plijene lepršavom igrom,
izvisuju se iznad
zemlje, okovane snijegom.
Djeca su zamaglili prozore
čudo gledajući,
izašli bi da
prave tunele, srećni.
I stariji su zatečeni
sa dozom ushićenja,
na posao ne mogu,
zbog takvog stanja.
Produžen vikend,
utoplit se dok ne stane,
predahnut na trenutak
od svakojake svjetine.
Uzimam pauzu,
vraćam se biću svom
zabavio sam se svime,
osim sobom.
Ako ovakvo stanje potraje
nekoliko dana,
izaći ću na grudvanje sa djecom
kao u vremena davna.
I porodica je na okupu
pod jednim krovom,
zarobio ih je snijeg
i uživaju zajedno.