S istoka novo jutro se budi.
Kroz zračak sunca na livadi,
punoj cvijeća vidi se jedna kuća stara.
Ali ispred kuće nikoga nema ni čovjeka, a
ni stada bijela.
Ulazim u kuću, među zidove hladne,
mjesto djetinjstva moga.
Ne gori vatra više, nestala je toplina roditeljskog doma.
Samo sjećanje usred moje samoće,
jer od kada vas je nestalo, nestalo je i pola srca moga.
Stari sat odavno ne kuca više,
pa me vrate uspomene u krilo moje majke.
Počinjem joj govoriti tiho još tiše,...
„Al nema te majko u zagrljaj da me čekaš,
da me gledaš poput najljepšeg cvijeta, i
budiš u zoru kao prije mnogo ljeta.
Nema te oče da me štitiš i rakiju da spremaš“
Posle Vas majko i oče nad kućom se teška tuga svila,
proklestvo nas veliko prati braća su se podijelila.
– Svako svojim putem pođe, niko kući više da dođe.
Brat i snaha daleko su, sestra ima novu kuću, niko više da Vam svrati čak ni svijeću da upali.