Poprimam i ja oblik oblaka.
Nadilazim rijeke, mora, ljude.
Grlim planine.
Prolazim nebom čekajući na
neki oblak sličan meni.
Čekam da padne noć,
da se stopim sa zvijezdama,
da se one, jedna po jedna,
nalijepe na mene.
Oblak sam!
U mene se utkala sva voda ovoga svijeta.
Pa kako onda da izlijem svoju tugu na njega?
Ostat ću prazan,
a ne volim hladnoću.
Moja tuga je samo moja;
rađa se u meni,
u meni će i umrijeti.