Tog jutra, kao i obično, Zana je pošla na svoje omiljeno, skriveno mjesto. Polako se sa ulice spustila puteljkom u vrbak, do same rijeke Bosne. Pogled na ulicu zaklanjalo je drveće bagrema i vrbe. Iznad same rijeke nadvila se stara vrba. Račvala se na sve strane, praveći krošnju, kao stolicu za sjedenje. Tu je uvijek bilo sjenovito, sa debelom hladovinom, ugodno za boravak i za vrijeme ljetnih vrelina. Zana se vješto, poput vjeverice, popela u svoju stolicu i počela mahati nogama iznad rijeke. Zagledala se u dubinu vode, ne bi li vidjela vidru, koja joj je često pravila društvo, kad se odmarala, poslije lova. S njom je razgovarala, povjeravala joj svoje velike tajne, a ponekad joj je recitovala pjesmice, koje je naučila iz bratove čitanke. Imala je šest godina i jedva je čekala da krene u školu. Bila je sitna, vitka djevojčica sa nemirnim kovrdžama i krupnim očima. Stalno je nešto smišljala. Bujna mašta vodila ju je na mnoga bajkovita mjesta. Zatvorenih očiju, prepuštala joj se i srcem i dušom. Skočila je iz skrovišta na zemlju, kad je čula majčin glas, koji je zove. Brzo je istrčala na ulicu.
U tom momentu u susret joj je došao njen rođak i vršnjak Kasim.
Čim je stigao do nje reče joj:
– Ti nemaš kasicu, kao ja!
Zana se zamisli, pa mu odgovori:
– Ma ne znam ni šta će ti, kada je prazna!
Kasim se nije dao zbuniti, pa da joj napakosti, reče joj:
– Ja znam više pjesmica od tebe i na jesen ću ići u školu, a ti nećeš!
– Ići ću i ja! Obećala mi je učiteljica Šemsa da će me upisati u prvi razred, kad djeca krenu u školu – reče Zana.
– Ja sam od tebe jači – reče Kasim.
– Ti si kukavica – reče Zana.
– Hajde da se takmičimo u plovidbi koritima preko rijeke! Ko prije stigne na drugu stranu rijeke, ubere dva pečenjka u polju i vrati se nazad, taj je pobjednik – reče Zana.
Bez razmišljanja, Kasim prihvati ponudu.
– Dobro, neka to bude sutra ujutro – reče Kasim.
– Krećemo sa kupališta – reče Zana.
Nakon dogovora, oboje otrčaše kućama, koje su bile u nizu, jedna do druge.
Zana se nakon doručka zamislila. Kako će neopaženo iznijeti iz kuće veliko, limeno korito i donijeti do rijeke. Bilo je to korito, u kojem je njena majka prala veš i kupala nju i brata. U takmičenju će joj poslužiti kao čamac, a njene nove japanke, kao vesla. Malo se plašila velike rijeke, a posebno virova, pored kojih mora proći. Ali dogovor je dogovor. Nazad nema.
Kasim je sjedio zamišljen na stepeništu. Bio je to žilav dječak, inadžija, kod koga je sve bilo najbolje. Kratko ošišan, sa dužom šiškom, koja mu je uvijek zaklanjala oči, pa ju je stalno sklanjao. Bio je siguran, da će ovaj put nadmudriti Zanu i doći prije nje na cilj.
Sutradan, nakon doručka, kada joj je mama otišla u baštu, Zana je tiho, da joj ne čuje nena, izvukla iz kuće korito i vukući ga po travi, pored rijeke, krenula prema kupalištu. Pedesetak metara udaljenosti za nju je bio krupan zalogaj, ali uprla je svu snagu i dovukla korito na ugovoreno mjesto. Stigla je prva. Zagledala se preko rijeke, pomislivši uplašeno, kako je daleko druga obala. Hoće li izdržati? Mora! Ubrzo je stigao i Kasim, sav zadihan od vuče korita. Postavili su korita u rijeku, sjeli u njih spustivši ruke sa japankama na vodu.
Kasim je zajedljivo pogleda i reče joj:
– Ti si samo djevojčica, ja ću te ovaj put pobijediti!
Zana preblijedi i reče mu:
– Hajde da vidimo!
Oboje su zaveslali istovremeno. Kasim je odmah bio u maloj prednosti, jer je bio snažniji u zamasima, ali Zana se borila i često je bila s njim izjednačena. Voda im je nosila korita prema virovima, pa su oboje morali uzvodno veslati, da bi ih izbjegli. Da ih uhvati vir, ne bi im bilo spasa. Tu je dubina vode bila preko pet metara, a oni tako mali i nejaki. Kasim je prvi uspio proći iznad virova, ostavivši iza sebe Zanu, bacivši joj samo jedan kez. Zana je sa velikim naporom uspjela proći pored njih, a onda je snažno zaveslala, da dostigne rođaka. Čim je prispio na obalu, Kasim joj se narugao i potrčao prema polju da ubere pečenjeke. Kada je Zana pristala na drugu obalu, on je već bio na domak polju. Bosa je potrčala, po vrelom kamjenju, koliko su je noge nosile. Nije osjećala bol od oštrih kamenica, samo ju je nosila želja da ga dostigne. Trčeći u japankama, Kasim se sapleo i pao, pa je Zana protrčala pored njega. Nije se okretala, da ne gubi vrijeme, ali je čula njegove trčeće korake i glasnu psovku. Brzo je ubrala kukuruze. Majcu je utrpala u šorc i stavila kukuruze u njedra. Trčala je iz sve snage prema koritu. Kad je stigla do njega povukla ga je uzvodno obalom rijeke, kako bi u povratku prošla što dalje od opasnih virova. Kasim je odmah korito stavio u vodu i zaveslao prema drugoj obali. Zana je zaplovila poslije njega. Imao je malu prednost. Veslao je snažno sa obje japanke. Prednost se povećavala. U jednom momentu Zani je iz ruke iskliznula japanka, pa je sva uplašena jedva je uspjela dohvatiti, prije nego ju rijeka odnese. Kasim je povečavao prednost, ali ga je rijeka nosila sve bliže virovima. Počeo je veslati uzvodno, da bi izbjegao virove, ali to mu nije baš polazilo za rukom. Zana ga je prestigla, veslajući u jednom ritmu, ne plašeći se virova jer je bila na sigurnoj udaljenosti. Na kraju, Kasim se uspio izboriti sa virovima i sigurno zaploviti prema drugoj obali, ali Zana je je već bila blizu cilja. Snažno je veslao, inat je u njemu vrio, ali je uspio stići na obalu za dužinu korita iza Zane.
Kada su oboje bili na obali, Zana mu samo reče:
– Vidiš da mogu uraditi sve što i ti. Nemoj više da se praviš važan.
Kasim je oborio glavu, ne rekavši joj ništa.
Nije imala vremena da se raduje svom podvigu, jer je morala vratiti korito u kuću, prije nego joj majka dođe iz bašte. Iako iscrpljena, zadovoljne duše, trčeći je vukla korito sve do kuće, a onda ga uspravila i ostavila na njegovo mjesto. Brzo se presvukla u suhu odjeću i legla. Zaspala je istog trena.
Za tu utrku, nikada niko nije saznao.
Od tada, Kasim je nije više zadirkivao. Zajedno su pošli u školu, bili odlični učenici, odlični studenti, a potom i veoma uspješni mladi ljudi. Nisu nikad postali bliski, ali su se međusobno uvažavali.