Zašto su tako rijetke poete,
kad svaki odrasli rađa se dijete...?
Zašto se malo stihova stvori,
kad svako od nas s dušom se rodi?
Svako je rođen, odmah „natašte“,
sa jednim velikim komadom mašte.
Zašto se spjeva pjesama malo
kad bi pod nebo bezbroj njih stalo?
Da bude oblak 'mjesto oblaka,
da bude sunce, kad ne s'ja zraka...
Slažite, djeco, slova i riječi,
jer pjesma vodi, jer pjesma liječi!
Smišljajte, djeco, pjesme na milje,
jer one brišu tugu iz zbilje!
I kad je tužna, nađe ti druga.
U njoj se radost žalosti ruga,
pa je nasmije, nije to šala,
kad se nasmiju dva druga mala.
Stihovi sretni, stihovi tužni,
nekome lijepi, nekome ružni -
svaki je stvoren da se podijeli
svaki do nečijeg srca želi.
Pjesmom se širi radost, drugarstvo,
pjesma vas vodi u dobro carstvo!
Stih druga nađe, puno ne pita -
jedan ga piše, drugi ga čita.
Tražite pjesme u svom životu,
pjesme su, djeco, ključ za dobrotu.