(Napomena prevoditeljice: u kontekstu gdje riječ podrazumijeva i ženski i muški rod, u prijevodu je korišten muški rod, radi preglednosti, bez namjere da se diskriminiraju žene. Dakle, učenici podrazumijevaju i učenice.)
Osnovna škola José Urbina López smještena je pored deponije jako blizu granice sa SAD-om. Školu pohađaju stanovnici mjesta Matamoros, prašnjavog i suncem okupanog grada u kojem živi 489.000 ljudi i koji je često mjesto narko obračuna. Pucnjave su česta stvar i nije neobično da na ulicama osvanu mrtva tijela. Put do škole je prljava bijela cesta uz koju ide smrdljiva kanalizacija. Nedavno je na tom putu stajao i napušteni traktor iz četrdesetih godina, čamac koji se raspada u jarku uz stado koza koje odmah pored grickaju travu. Školu od carstva smeća odvaja blok elemenata, a daleko na horizontu se vidi i planina smeća koja je nekontrolisano porasla do te mjere da joj je pristup onemogućen i da je to područje zatvoreno. Trulež koja probija u unutrašnjost cementiranih učionica je svakodnevnica, a ljudi često ovo mjesto nazivaju un lugar de castigo, mjesto koje je kazna.
Za dvanaestogodišnju Palomu Noyola Bueno to je mjesto bilo svijetla tačka. Prije više od 25 godina, njena se porodica preselila na granicu iz centralnog Meksika u potrazi za boljim životom. Umjesto toga, završili su u mjestu pored deponije. Njen je otac dane provodio u potrazi za starim željezom, iskopavajući ostatke aluminija, stakla i plastike u đubretu. U posljednje je vrijeme često imao krvarenje iz nosa, ali nije želio zabrinjavati Palomu; ona je bila njegov mali anđeo, najmlađa od osmero djece.
Poslije škole bi se Paloma vraćala kući i sjedila s ocem u dnevnoj sobi njihove kuće izgrađene od cementa i drveta. Njen je otac bio vremešan i koščat čovjek, uvijek sa kaubojskim šeširom. Kako bi ga oraspoložila, Paloma bi mu recitirala sve što je učila u školi tog dana, u svojoj urednoj uniformi, sivoj polo majici, i plavo-bijeloj suknji. Imala je dugu, crnu kosu, visoko čelo i pričala je često zamišljeno i odmjereno. Za nju škola nikada nije bila problem. Sjedila je u klupi sa ostalim učenicima dok su učitelji i učiteljice pričali o stvarima koje treba naučiti. Nije joj bilo teško da ih ponavlja i dobre je ocjene dobivala bez previše napora. Kako se bližila petom razredu, pretpostavljala je da je čeka isto – predavanja, učenje napamet i puno posla.
Sergio Juárez Correa je navikao na takav način podučavanja. Već je petu godinu stajao pred razredom i obrađivao plan i program koji im je država sastavila. Njemu je sve to bilo nasmrt dosadno, djeci također, te je došao do zaključka da je takvo nešto gubitak vremena. Rezultati na testovima su bili loši, a čak i djeca koja su dobivala dobre ocjene nisu bila previše zainteresirana. Trebalo je nešto promijeniti.
Njegova je sudbina također bila takva da je odrastao pored deponije, u Matamorosu, i bio učitelj koji je pomagao djeci da nauče dovoljno da mogu napraviti nešto u svojim životima. Tako je 2011. godine, kada je Paloma došla u njegov razred, odlučio da počne eksperimentirati. Počeo je da u knjigama i na internetu traži ideje. Vrlo brzo je naišao na video na kojem je bio Sugata Mitra, profesor edukativne tehnologije na Newcastle univerzitetu u Velikoj Britaniji. Tokom druge polovine 90-ih godina, i kroz prvih nekoliko godina novog stoljeća, profesor Mitra je pravio eksperimente u kojima je djeci iz Indije davao pristup računarima. Bez ikakvih prethodnih instrukcija, djeca su bila u stanju da sama savladaju nevjerovatne i najrazličitije stvari, od DNK replikacije do engleskog.
U tom trenutku nije bio svjestan da je koristio najnoviju filozofiju podučavanja, koja koristi logiku digitalnog doba u učionici; neumitnu logiku koja omogućuje pristup beskrajnom broju informacija, što mijenja način na koji komuniciramo, procesiramo informacije, na koji razmišljamo. Decentralizirani sistemi pokazali su se produktivnijim i agilnijim od onih strogih, koji se baziraju na strukturiranju po principu odozgo nadolje. Inovacija, kreativnost i individualnost u razmišljanju neizmjerno su bitni kada je u pitanju globalna ekonomija.
Međutim, dominantni pristup obrazovanju jako je ukorijenjen u industrijskoj revoluciji koja ga je proizvela; kada se na radnim mjestima, prije svega ostalog, cijenila tačnost, regularnost, pažnja i tišina. (William T. Harris, američki povjerenik za obrazovanje, 1899. godine je skrenuo pažnju na činjenicu da se u američkim školama razvijalo ‘pojavljivanje mašine’, koja je đake učila ‘kako se propisno ponašati, znati svoje mjesto i ne smetati drugima’). Danas ne zagovaramo ovakve vrijednosti otvoreno, ali naš sistem obrazovanja – koji rutinski testira djecu u prisjećanju informacija i pokazivanju znanja vrlo uskog kruga vještina – posmatra učenike i učenice kao materijal koji treba procesirati, programirati i testirati mu kvalitetu. Školska administracija priprema standardne curriculume i vodiče za nastavnike koji kažu nastavnicima šta treba da podučavaju svaki dan. Legije menadžera nadgledaju sve što se dešava u učionici; 2010. godine tek je 50 % osoblja u državnim školama u SAD-u bilo nastavno.
Rezultati govore sami za sebe: stotine hiljada djece napuštaju državne srednje škole svake godine. Od onih koji završe srednju školu, skoro trećina ‘nije akademski spremna za prvu godinu koledža’, kako navodi izvještaj ACT agencije za testiranje, iz 2013. godine. Svjetski ekonomski forum smješta SAD tek na 49. mjesto među 148 razvijenih, kao i zemalja u razvoju kada je u pitanju nastava iz matematike ili nauke (biologija, hemija, geografija, fizika). 'Osnove sistema su ubitačno pogrešne', kaže Linda Darling-Hammond, profesorica na Stanfordu, osnivačica i direktorica Državne komisije za edukaciju i budućnost SAD-a. 'Među tri potrebne vještine koje je Fortune 500 naveo kao najbitnije 1970. godine, bile su: čitanje, pisanje i aritmetika. U 1999. godini, te vještine su bile: timski rad, rješavanje problema i međuljudski odnosi. Nama trebaju škole koje će razvijati te vještine.'
Upravo se zbog toga pojavljuje nova sorta predavača, koje sve inspiriše, počev od interneta, evolutivne psihologije, neuronauke te vještačke inteligencije. Oni osmišljavaju radikalno nove načine za učenje, odrastanje i uspjeh. Za njih znanje nije tek roba koja se prenosi na učenika, nego nešto što proizlazi iz istraživanja koje je potaknuto učeničkom znatiželjom. Učitelji mogu pružiti smjernice, ali ne i odgovore. Nakon toga se povlače tako da učenici mogu naučiti, sami sebe i jedni druge. Otkrivaju nove načine da djeca pronađu svoju strast i u tom procesu otkrivaju generacije genija.
U svom domu u Matamorosu, Juárez Correa je shvatio da je potpuno opčinjen ovakvom idejom. I što je više učio, postajao je uzbuđeniji. Na početku nove školske godine, 21. augusta 2011. godine ušetao je u učionicu i privukao stare drvene klupe u male grupe. Kada su Paloma i druga djeca ušla u učionicu, nije im bilo jasno šta se dešava. On ih je pozvao da sjednu i onda je sjeo kod njih.
Počeo je rekavši im da postoje djeca na svijetu koja mogu zapamtiti stotine decimala broja pi. Mogu pisati simfonije i napraviti robota ili avion. Većina ljudi misli kako učenici u školi José Urbina López ne bi mogli uraditi ništa slično. Djeca u Brownsvillu u Texasu, koji se nalazi odmah preko granice imaju laptope, brzu internet konekciju i odlično podučavanje, dok djeca u Matamorosu nemaju stalno napajanje strujom, imaju tek nekoliko računara, ograničen pristup internetu a ponekad nemaju ni dovoljno hrane.
“Ali imate jednu stvar zbog koje ste isti kao i sva djeca ovog svijeta”, rekao je Suarez. “Potencijal.”
Razgledao je po učionici. „Od sada ćemo početi koristiti taj potencijal kako bismo postali najbolji na svijetu“, rekao je.
Paloma je šutjela i čekala da joj se kaže šta treba uraditi. U tom trenutku nije bila svjesna da će se narednih devet mjeseci njeno školsko iskustvo promijeniti iz korijena, da će koristiti neke od najinovativnijih pristupa obrazovanju i da će ona i njen razred imati najbolje rezultate iz matematike i jezika u Meksiku.
„Onda, šta želite učiti?“, pitao ih je.
Sugata Mitra je 1999. godine bio šef naučnog odjela u jednoj kompaniji u Novom Delhiju koja je obučavala programere. Njegov je ured bio na rubu sirotinjske četvrti, pa mu je jednog dana palo na pamet da ostavi kompjuter u ćošak koji je razdvajao zgradu njegove firme sa ostatkom četvrti. Htio je vidjeti šta će djeca učiniti, pogotovo ako im ništa ne kaže. Jednostavno je uključio kompjuter i posmatrao izdaleka. Na njegovo iznenađenje, djeca su jako brzo shvatila kako ga koristiti.
Nakon nekoliko godina, Mitra je postao ambiciozniji. Za jednu studiju objavljenu 2010. godine, u kompjuter je instalirao obilje materijala o molekularnoj biologiji, te ga je postavio u Kalikuppam, selo na jugu Indije. Izabrao je malu grupu djece između 10 i 14 godina i rekao im da na kompjuteru mogu pronaći neke interesantne stvari, te da pogledaju i sami. Onda je primijenio svoju novu pedagošku metodu: nije više ništa rekao, samo je otišao.
U narednih 75 dana, djeca su shvatila kako da koriste kompjuter, te su počela učiti. Kada se Mitra vratio, dao im je test iz molekularne biologije. Djeca su odgovorila tačno na otprilike jedno od četiri pitanja. Nakon još 75 dana, uz pomoć jednog čovjeka koji je tu živio, djeca su odgovorila tačno na svako drugo pitanje. „Ako staviš kompjuter pred djecu i otkloniš sve prepreke koje im ostali nametnu, oni će se sami organizirati“, rekao je Mitra. „Kao pčele oko cvijeta.“
Mitra, karizmatični i uvjerljivi propovjednik postao je omiljen u svijetu tehnologije. Od TED-a (globalni skup konferencija) 2013. godine dobio je grant od milion dolara da nastavi sa svojim radom. Sada radi na uspostavljanju sedam 'oblak škola', pet u Indiji i dvije u Britaniji. Većina njegovih škola u Indiji je tek prostorija sačinjena od jedne sobe. U njima nema učitelja ni učiteljica, plana ni programa, niti grupisanja po uzrastu – ima tek oko šest kompjutera i jedna žena koja se brine o sigurnosti djece. Njegov princip je „potpuna vlast djeci“.
To opravdava činjenicom da je revolucija informacija stvorila stil učenja koji prije nije bio moguć. Eksterijer ovih škola su travnjaci, koji omogućavaju ostalima da saznaju šta se dešava unutra, gdje se djeca sakupljaju u grupe i dijele po temama koje ih zanimaju. Također je zaposlio grupu penzionisanih britanskih učiteljica koje se povremeno javljaju skypeom na velikim zidovima i djecu ohrabruju u istraživanju, što je po njemu najbolji poticaj za učenje. On ih naziva 'bakin oblak'. „Pojavljivat će se u prirodnoj veličini, na dva zida, ali će ih djeca moći isključiti u bilo kojem trenutku“, kaže on.
Mitrin rad korijene vuče iz Sokratove prakse. Teoretičari poput Johanna Heinricha, Pestalozzija, Jeana Piageta i Marije Montessori govore kako djeca trebaju učiti kroz igru, kako im njihova znatiželja treba biti vodilja. Einstein je sredinom osamdesetih godina 19. stoljeća proveo godinu dana u jednoj školi koja je bila inspirisana Pestalozzijevim učenjem i kojoj je poslije bio zahvalan zato što mu je pružila slobodu da počne eksperimentirati sa promišljanjem o teoriji relativnosti. Osnivači Googlea, Larry Page i Sergey Brin tvrde da su ih njihove Montessori škole obogatile duhom samostalnosti i kreativnosti.
Posljednjih godina su istraživači pronašli dosta dokaza za ove teorije. U studiji koja je provedena 2011. godine, naučnici su na Univerzitetu u Ilinoisu, u Urbana-Champaignu, te na Univerzitetu Iowa pratili aktivnost mozga šesnaest ljudi koji su sjedili pred kompjuterskim ekranom. Ekran je bio zamagljen – jedino se mogao vidjeti prozor u obliku kvadrata koji se pomjerao i kroz koji su mogli vidjeti razne objekte koji su bili unutar koordinatne mreže. Pola vremena su mogli kontrolisati kretanje prozora, na osnovu čega su mogli kontrolirati koliko će dugo posmatrati određeni predmet. Ostatak vremena su gledali kako neko drugi pomjera prozor. Rezultati studije su pokazali da, kada su sami kontrolirali šta posmatraju, koordinacija između hipokampusa i drugih dijelova mozga uključenih u učenje bila je veća, što je povećavalo njihovu sposobnost da se sjete predmeta za 23 %. „Zaključak je da, ako nemate kontrolu nad onim što učite, nećete učiti tako uspješno“, rekao je Joel Voss, jedan od glavnih istraživača koji se bavi neuronaukom na Univerzitetu Northwestern.
Naučnici sa Univerziteta u Louisvilleu, uz naučnike sa MIT-jevog odjela za mozak i kognitivnu nauku 2009. godine su proveli studiju koja je uključivala 48 djece između 3 i 6 godina. Data im je igračka koja je, između ostalog, mogla pištati, svirati i reflektirati slike. Jednoj grupi djece su pokazali samo jednu od tih funkcija, nakon čega su ih pustili da se igraju. Drugoj djeci nisu pokazali ništa. Ona su se igrala i otkrila u prosjeku šest funkcija igračke, dok je grupa djece kojoj su pokazali neke funkcije otkrila u prosjeku 4 funkcije. Slična studija na UC Berkeley je pokazala da djeca kojima nisu date instrukcije češće pronalaze nova rješenja kada je u pitanju neki problem. „Nauka je nova, ali je intuicija nešto što smo oduvijek imali“, kaže koautorica Alison Gopnik, profesorica psihologije na ovom Univerzitetu.
Njeno je istraživanje djelomično zasnovano na dostignućima u vještačkoj inteligenciji. Ako isprogramirate svaki pokret robota, kaže ona, on se neće moći prilagoditi nepredviđenim situacijama. Ali kada se naprave mašine koje su isprogramirane da pokušaju niz pokreta i koje uče iz svojih grešaka, ti roboti postaju daleko prilagodljiviji i vještiji. Isti princip vrijedi za djecu.
Psihologija koja se bavi evolucijom također se počela razvijati u ovom smjeru. Peter Gray, profesor i istraživač na Boston Collegu, koji se bavi prirodnim načinom učenja kod djece, kaže da je ljudska kognitivna mašinerija fundamentalno nekompatibilna sa konvencionalnim tipom školovanja. On ističe da se mlađa djeca, motivirana znatiželjom i zaigranošću, sama uveliko uče o svijetu. Kada dođu u školsku dob, mi zamjenjujemo taj urođeni nagon za učenjem nametnutim planom i programom. „Mi učimo djecu da njihova pitanja nisu bitna; da je bitno ono što se nalazi u planu i programu.“ To nije način na koji bismo trebali učiti, kada uzmemo u obzir prirodni odabir, prema kojem smo napravljeni da rješavamo probleme koji su realnim dijelom naših života.
U nekim sistemima se ovakva filozofija već primjenjuje, uz nevjerovatne rezultate. Devedesetih godina prošlog stoljeća, Finska je promijenila plan i program za matematiku, te ga svela sa 25 stranica na 4, smanjila dnevne časove za jedan sat, te napravila program koji se zasniva na samostalnosti i aktivnom učenju. Već su se do 2003. godine učenici popeli na prvo mjesto internacionalnih takmičenja među razvijenim zemljama.
Nicolas Negroponte, koji je suosnivač MIT Media Lab-a, još više je razvio ovakav pristup svojom inicijativom One Laptop per Child (Jedan laptop za svako dijete). Prošle su godine uspjeli snabdjeti djecu u dva zabačena sela u Etiopiji sa 40 tableta. Njegov tim nije objašnjavao djeci kako rade ti uređaji, čak ni kako otvoriti kutije. Međutim, djeca su naučila puštati pjesmu s alfabetom, ali i pisati slova. Također su počela koristiti kamere na tabletima, što je bilo jako zanimljivo, s obzirom da je njegov tim prethodno napravio postavke na njima koje su onemogućile upotrebu kamere. „Ta djeca su hakovala Android,“ rekao je on.
Juárez Correa je jednog dana na tabli napisao “1 = 1,00”. Inače bi poslije toga počeo objašnjavati koncept razlomaka i decimala, ali je ovog puta jednostavno dopisao “½ = ?” i “¼ = ?”
“Razmislite malo o ovome što sam napisao,” rekao je i izašao iz učionice.
Dok su djeca tiho pričala, on je otišao u kafeteriju u kojoj su djeca kupovala doručak i ručak za sitan novac. Zatražio je da mu daju 10 pesosa u kovanicama (negdje oko 75 centi) i vratio se u učionicu, gdje je na svaki stol stavio po jedan pesos u kovanicama. Usput je primijetio da je Paloma na papiriću već napisala 0,50 i 0,25.
“Jedan pesos je jedan pesos”, rekao je. “Šta je pola od toga?”
Osjetio je jezu. Nikad prije nije imao učenicu sa sposobnostima koje je Paloma imala.
Dosta djece je ispočetka podijelilo kovanice na nejednake skupine. Ubrzo je među njima počela rasprava o tome šta je predstavljala svaka od skupina. Njegovo obrazovanje govorilo mu je da se umiješa, ali se onda sjetio Mitrinog istraživanja i suzdržao se. Gledao je kako Alma Delia Juárez Flores objašnjava ostalima kako ‘polovica’ znači jednake porcije. Izbrojala je 50 centi. “Onda je odgovor 0,50”, rekla je. Ostali su klimali glavama. Imalo je smisla.
U isto vrijeme osjećao je uzbuđenje, ali i strah. U Finskoj su učitelji godinama pohađali treninge o tome kako organizirati ovakav novi stil učenja: on ga je falširao. Počeo je eksperimentirati sa različitim načinima postavljanja otvorenih pitanja u vezi bilo čega, od zapremine kocke do množenja razlomaka. “Zapremina prizme sa bazom u obliku kocke je površina baze pomnožena s visinom. Zapremina piramide sa kockastom bazom je ista formula podijeljena sa tri”, rekao je jedno jutro. “Šta mislite, otkud ova formula?”
Hodao je nijemo po učionici. Bilo mu je fascinantno kako djeca pristupaju zadatku. Radili su u grupama i imali su modele geometrijskih tijela sa kojima su se mogli igrati i eksperimentirati. Grupa koju je vodio Usiel Lemus Aquino, mali dječak na čijem licu se uvijek mogla pročitati nada, sjetio se da nacrta za prizmu i piramidu. Nakon toga je stavio oblike jedan na drugi, a djeca su počela pogađati. On ih je pustio, iako je nastupila buka i sve je izgledalo malo haotično, što je upravo suprotno od one tvorničke discipline koja se očekivala u učionici. Već nakon 20 minuta, djeca su smislila odgovor na pitanje.
„U jednu prizmu stanu tri piramide“, rekao je Usiel, kao predstavnik grupe. „Zbog toga, zapremina piramide mora biti zapremina prizme podijeljena sa 3.“
Juárez Correa je bio impresioniran. Međutim, pažnju mu je odvraćala Paloma. Tokom ovih eksperimenata shvatio je da je ona skoro odmah pogađala odgovor na svako pitanje. Ponekad je i ostalima objašnjavala kako je došla do odgovora, a ponekad je odgovor čuvala za sebe. Niko mu nikad prije nije pričao o njenom izvanrednom daru. Ali, čak i kad bi im postavljao teška pitanja, ona bi nabrzinu zapisivala odgovore. Kako bi je testirao do maksimuma, dao im je zadatak za koji je bio siguran da ga neće znati uraditi. Ispričao im je priču o Carlu Friedrichu Gaussu, poznatom matematičaru rođenom 1977. godine.
Kada je on išao u školu, učitelj matematike tražio je od njih da saberu svaki broj, od 1 do 100. Za to je u prosjeku trebalo sat vremena, ali je on odgovor imao odmah.
„Da li neko zna kako je on to uradio?“ pitao je Juárez Correa razred.
Neka djeca su odmah počela sabirati, ali su ubrzo shvatila da će im trebati puno vremena. Paloma, koja je radila sa svojom grupom, pažljivo je napisala nekoliko niza brojeva i posmatrala ih na momenat. Onda je digla ruku.
„Odgovor je 5050“, rekla je. „To je zato što imamo 50 parova po 101.“
Juárez Correa je opet osjetio jezu. Nikad nije podučavao dijete koje je bilo takav kapacitet. Čučnuo je pored nje i pitao je zašto je prije nije toliko zanimala matematika, kada joj ide tako dobro.
„Niko je nije predstavljao na ovako zanimljiv način“, rekla je.
Naš je sistem obrazovanja utemeljen na industrijskom dobu. U njemu se cijeni tačnost, prisutnost i tišina, prije svega.
Palomin otac bio je sve slabiji. Nastavio je raditi, ali je često imao groznicu i učestale glavobolje. Kada je na kraju primljen u bolnicu, stanje mu se pogoršalo. Umro je 27. februara 2012. godine, od raka na plućima. Kada ga je Paloma posjetila zadnji put prije nego što je umro, sjela je pored njega i držala ga za ruku. „Pametna si djevojčica,“ rekao joj je. „Uči i učini me ponosnim.“
Paloma četiri dana nije dolazila u školu, zbog obaveza oko sahrane. Njeni su prijatelji i prijateljice mogli primijetiti kako je odsutna, ali je ona čuvala svoju tugu za sebe. Željela je ispuniti očevu posljednju želju. Zbog toga su izazovi koje je postavljao ovaj učitelj bili kao utočište za nju. Kako je on nastavljao da se odriče kontrole, Paloma je na sebe preuzimala sve više odgovornosti kada je u pitanju njeno vlastito obrazovanje. Učio je djecu o demokratiji tako što im je dozvoljavao da izaberu vođe koje će odlučivati o tome kako će voditi razred i baviti se problemima discipline. Djeca su izabrala petero predstavnika, među kojima su bili Paloma i Usiel. Kada se desila svađa između dva dječaka koji su počeli sa gurkanjem, ukorili su ih i takvo nešto se više nikad nije desilo.
Juárez Correa provodio je noći pregledajući video-sadržaje o obrazovanju. Čitao je naučnu raspravu meksičkog karikaturiste Eduarda del Ría (poznatog po imenu Rius) koji je tvrdio da djeca treba da budu slobodna da istražuju ono što žele. Još uvijek je bio pod utjecajem Mitrine teorije u kojoj je stajalo da djeca “treba da lutaju bez cilja među idejama.” Počeo je redovno organizirati debate na času, a ni kontroverzne teme nije izbjegavao. Pitao je djecu šta misle o homoseksualnosti, te da li misle da je abortus nešto što treba zabraniti. Pitao ih je šta misle da bi trebala uraditi meksička vlada, ako ništa, onda u vezi sa emigracijom u SAD. Kada bi postavio pitanje, odmaknuo bi se i pustio ih da razgovaraju.
Ključna stavka u Mitrinoj teoriji bila je ta da djeca mogu učiti tako što će imati pristup internetu, ali za njega to nije bio lak zadatak. Država je plaćala instrukcije iz tehnologije jednom sedmično, međutim, u školi i nije bilo previše tehnologije. Umjesto toga, bila je gomila postera sa tastaturama, džojsticima i disketama od 3,5 inča. Pokazivao bi im postere i govorio: “Ovo je tastatura. Koristi se za kucanje.”
Na taj je način postao neka vrsta najsporije internet konekcije za njih. Kada su ga djeca pitala zašto vidimo samo jednu stranu mjeseca, naprimjer, otišao bi kući, proguglao odgovor i sljedeći dan im dao objašnjenje. Kada bi ga pitali određena pitanja o pomračenju ili ravnodnevnici, odgovarao im je da će provjeriti i poslije im davao odgovor.
Juárez Correa im je sa interneta donosio još ponešto. Jednom je pronašao basnu o usamljenom malom magarcu koji je bio zarobljen na dnu bunara. Kako je nedavno škola bila opljačkana, i kako je kabal koji je spajao projektor sa kompjuterom (vjerovatno zbog bakra) nestao, nije im mogao pokazati video klip sa pričom. Morao ju je prepričati on.
Jednog je dana magarac pao u bunar, počeo je. Nije se povrijedio, ali nije mogao izaći. Njegov je vlasnik odlučio da je ionako prestar i da od njega više neće imati koristi, a kako je bunar presušio, shvatio je da bi najbolje bilo da ga zakopa unutra. Počeo je da zakopava bunar lopatom. Magarac je vikao, ali je on nastavio zatrpavati. Na kraju se magarac nije čuo. Vlasnik je pretpostavio da je umro, pa mu je bilo jako čudno vidjeti kako se magarac, nakon toliko zemlje koju je ubacio, uspio popeti. Magarac je otresao svu prašinu sa sebe i zakoračio na brdašce koje se svake sekunde povećavalo, najzad iskočivši iz bunara.
Pogledao je svoj razred. „Mi smo kao ovaj magarac“, rekao im je. „Sve što nas zakopava može se iskoristiti kao prilika da se izdignemo iz bunara u kojem se nalazimo.“
Kada je došlo vrijeme dvodnevnog državnog standardiziranog ispita u julu 2012. godine, Juárez Correa je smatrao da je taj ispit otprilike samo nova hrpa zemlje koja se baca na djecu. Za njih je to bio korak nazad; ono što je škola bila prije – mehanička i dosadna. Kako djeca ne bi prepisivala, ispit je nadgledao koordinator iz Ministarstva za obrazovanje, koji je na kraju zaplijenio ispitni materijal. Bilo je to kao kakva vojna vježba. Međutim, dok su djeca rješavala pitanja, nisu se mogla oteti dojmu kako je ispit lagan, kako su se od njih tražile najosnovnije stvari.
Ricardo Zavala Hernandez, pomoćnik direktora škole José Urbina López skoro svako jutro je pio svoju kafu dok je čitao vijesti na internetu, u zgradi uprave – građevini od cementa koja čuva jedina dva kompjutera koja funkcioniraju u cijeloj školi. Jednoga je dana u septembru 2012. godine, otkrio da su za ENLACE, meksički državni ispit iz juna te godine, već izašli rezultati.
Spustio je kafu na stol. Većina učenika postigla je nešto bolji uspjeh, ali je Palomina situacija bila totalno drugačija. Prethodne je godine 45 % učenika palo matematiku, a 31 % španski. Te godine je tek 7 % imalo nedovoljan rezultat iz matematike, a 3,5 % iz španskog. I dok prethodnih godina niko nije postigao 'izvrstan rezultat' iz matematike, ove godine je u toj kategoriji bilo čak 63 % djece.
Rezultati iz jezika su bili odlični. Čak su i najniži rezultati bili daleko iznad državnog prosjeka. Bacio je pogled na rezultate iz matematike. Najbolji rezultat u razredu koji je vodio Juárez Correa bio je 921. Zavala Hernandez je potom provjerio najbolji državni rezultat: 921. Prošla ga je jeza. To je bio najbolji rezultat na nivou države.
Isprintao je rezultate i požurio do učionice u kojoj je bio Juárez Correa. Učenici su ustali kada je ušao u učionicu.
„Pogledaj ovo“, rekao je, pružajući mu papir.
Juárez Correa je pregledao rezultate nabrzinu i rekao: „Je li ovo neka šala?“
„Upravo sam to isprintao sa njihove stranice. To su oficijelni rezultati.“
Juárez Correa je shvatio kako djeca bulje u njega, ali se prije svega htio uvjeriti da nije u pitanju neka greška. Opet je pročitao izvještaj, klimnuo glavom i okrenuo se prema djeci.
„Dobili smo rezultate sa ispita“, rekao je. „To je obični ispit. A ni nije bogzna šta.“
Neka djeca su se već rastužila. Mora da su loše uradila.
„Ali neko od djece u ovom razredu je osvojio prvo mjesto, u cijelom Meksiku“, rekao je, dok mu se osmijeh širio na licu.
Paloma je imala najviše poena na ispitu iz matematike u cijelom Meksiku, ali ni druga djeca nisu bila daleko iza nje. Desetero ih je imalo rezultat koji je bio 99,99 % uspješan. Troje je imalo isti takav rezultat iz španskog. Takvi rezultati su pobudili interes medija i zvaničnika u Meksiku, a većina pažnje bila je usmjerena na Palomu. Plaćen joj je odlazak u Mexico City kako bi se pojavila na popularnoj emisiji u kojoj je primila mnoštvo poklona, od laptopa do bicikla.
Juárez Correa lično nije primio nikakvo priznanje, uprkos činjenici da je skoro pola njegovog razreda ostvarilo rezultate svjetskog nivoa te da su čak i oni sa najlošijim rezultatima pokazali nevjerovatan napredak.
Drugoj djeci su čestitali njihove porodice i prijatelji i prijateljice. Roditelji Carlosa Rodrígueza Lamasa, koji je osvojio 99,99 % na testu iz matematike častili su ga sa tri porcije tacosa. Bio je to njegov prvi odlazak u restoran. Keila Francisco Rodríguez dobila je 10 pesosa od roditelja. Kupila je kesicu Cheetosa. Djeca su bila uzbuđena. Počeli su pričati o tome kako će biti doktori, učitelji, političari.
Juárez Correa imao je pomiješana osjećanja. Njegova su djeca uspjela jer je koristio novu metodu podučavanja, onu koja ja najbolje odgovarala načinu na koji djeca uče. Bio je to model koji se zasnivao na timskom radu, takmičenju, kreativnosti i sredini u kojoj đaci imaju glavnu riječ. „Ovakvi ispiti samo ograničavaju učitelje“, rekao je. „Testiraju ono što znate, a ne ono što možete učiniti, a mene više zanima ono što djeca mogu učiniti.“
Kao i Juárez Correa, mnogi inovatori u obrazovanju bivaju uspješni van mainstreama. Naprimjer, 11 srednjih škola International Network-a u New York Cityju bilježe veći procenat maturanata nego cijeli grad. Oni pažnju poklanjaju učenju koje vode učenici/e i gdje je kolaboracija ključna. U mreži škola pod nazivom Big Picture Learning (56 škola u SAD-u i 64 diljem svijeta), učitelji služe kao savjetnici, predlažu teme koje bi mogle biti od interesa, dok učenici rade pod mentorstvom ljudi iz svijeta biznisa i zajednice, općenito, koji im pomažu pri odabiru pripravničkog rada. Kako se u SAD-u procenat od 75 % učenika koji maturiraju na vrijeme već dugo nije promijenio, zanimljivo je vidjeti da je isti kod Big Picture škola, čak 90 %.
Međutim, ovakvi primjeri predstavljaju izuzetke, jer se radi o brojci od tek nekoliko hiljada učenika. Sistem, kao cjelina, obuhvata milione i radi veoma sporo u pravcu prepoznavanja i provođenja inovativnih metoda. On je napravljen prije skoro dva stoljeća kako bi odgovorio potrebama industrijskog doba. Sada kada su se društvo i ekonomija dalje razvili, mi moramo ponovo izmisliti školstvo.
Učionica u kojoj radi Juárez Correa pokazuje nam kako izgleda budućnost. Međutim, svjesni smo da se takva promjena ne može tako lako desiti. Iako je postigao zadivljujuće rezultate, nije uspio potaći druge da nešto promijene. Francisco Sánchez Salazar, šef Regionalnog centra za obrazovni razvoj u Matamorosu ima negativan stav u ovom slučaju: „Metode podučavanja ne mogu ništa promijeniti.“ Također smatra da uspjeh koji su ova djeca napravila neće pomoći da se stvari promijene. „Inteligencija proizlazi iz nužnosti. Ova djeca su uspjela iako nisu imala sredstva.“
Više nego ikad prije, Juárez Correa osjećao se kao onaj magarac iz priče. Ali se onda sjetio Palome, koja je izgubila oca odrastajući u gradu od smeća. Pod normalnim okolnostima, njoj ne bi bio zagarantovan bogzna kakav život. Ona je, kao magarac, otresala zemlju sa sebe i počela se penjati na hrpu koja je sve više rasla i koja ju je izbavila iz bunara.
DODATAK
Kratka historija alternativnih škola
Nova istraživanja pokazuju ono što su nastavnici i nastavnice već odavno naslućivali: kada djecu pustimo da se rukovode vlastitim interesima, to hrani njihovu glad za znanjem. – Jason Kehe
470. godina p.n.e.
Sokrat, dugokosi učitelj rođen u Atini postaje poznat kao učitelj koji pušta učenike da sami donose zaključke. Njegov pristup postavljanja pitanja (Sokratova metoda) i dan-danas je aktuelan.
1907. godina
Maria Montessori otvara prvu Dječiju kuću u Rimu, u kojoj se djeca ohrabruju da se igraju i sami sebe podučavaju. Amerikanci poslije posjećuju njene škole i uočavaju primjenu njene metode u praksi. Počinje se primjenjivati u cijelom svijetu.
1919. godina
Otvara se prva Waldorf škola u Stuttgartu u Njemačkoj, zasnovana na principima Rudolfa Steinera, gdje se ohrabruje učenje zasnovano na samomotivaciji. Danas postoji više od 10.000 Waldorf škola, u 60 zemalja svijeta.
1921. godina
A.S. Neill otvara Summerhill školu, gdje djeca imaju „slobodu da idu ili ne idu na časove, igraju se danima... ili godinama, ukoliko je potrebno.“ Takve demokratske škole pojavljuju se svugdje na svijetu.
1945. godina
Loris Malaguzzi volontira kao učitelj u školi koju su izgradili roditelji u ratom porušenom selu u Italiji, blizu grada Reggio Emilia.
1967. godina
Seymour Papert, štićenik dječjeg psihologa Jeana Piageta, pomaže u pravljenju prve verzije Loga, programskog jezika koji djeca mogu koristiti za samopodučavanje. Cijelog svog života zalaže se za upotrebu tehnologije u procesu učenja.
1999. godina
Sugata Mitra provodi prvi eksperiment „Rupa u zidu“, u Novom Delhiju u Indiji. Djeca iz siromašne četvrti sama se uče korištenju kompjutera. Mitra ovaj pristup naziva 'minimalno invazivno obrazovanje'.
Ken Robinson drži predavanje koje će postati najgledanije predavanje u okviru TED Talks programa, „Kako škola ubija kreativnost“. Učenici/e trebaju imati slobodu da griješe i vode se vlastitom kreativnošću, kaže Robinson.
Novi set standarda koji se odnose na plan i program, pod imenom 'The Commom Core' i koji uključuje obrazovanje koje se fokusira na učenika usvojen je u 45 zemalja SAD-a. Učenici matematike, naprimjer, „trebaju početi tako što će prvo probati sebi objasniti značenje nekog problema“.
Prevela: Merima Dervišić
Fotografija: Peter Yang
Prevod sa: http://www.wired.com/business/2013/10/free-thinkers/all/
