Iako to nije glavno postizborno pitanje u Sarajevskom kantonu, ima nastavnika, roditelja, građana, (potpisnik je među njima) koji se pitaju kome će dopasti resor obrazovanja. Najbliže tačnom odgovoru je – svejedno.
Tri godine nakon suočavanja sa lošom slikom o kvalitetu ovdašnjeg obrazovanja (prema rezultatima PISA istraživanja) obrazovna vlast još uvijek nema odgovor šta se konkretno može i mora učiniti. Osnivanje nepotrebnog Instituta (za preduniverzitetsko obrazovanje) na ruinama Prosvjetno-pedagoškog zavoda odličan je primjer improvizacija kojima vlast odgovara na krizu u obrazovanju: činovničkim rokadama. Izvjesno vrijeme Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo (nakon ostavki Emira Suljagića i Damira Marjanovića) radilo je bez ministra/ministrice; Federalno, obezglavljeno, radilo je cijeli jedan mandat (nakon odlaska Elvire Dilberović u diplomatiju); očito je inercija dovoljna da sistem održava u funkciji.
Iz perspektive vladajućih stranaka resor obrazovanja je vruć krompir; omjer rizika i profita je nepovoljan. Otuda su improvizacije naličje inercije. U obrazovanje se daje dobar komad budžeta, a malo se iz njega može izvući. Više je kajmaka za stranku u mini-elektranama, ili u tenderima za respiratore, ili u upravljanju građevinskim zemljištem, nego u oblasti koja je manje-više svima pred očima.
Nabavka besplatnih udžbenika vrijedna četiri miliona maraka, iza koje je stala kantonalna ministrica sarajevske trojke iz Naroda i pravde, može se posmatrati i kao improvizacija na temu podržimo privatni sektor. Cijela akcija smišljena je i izvedena nabrzinu i sasvim u suprotnosti sa reformskim procesima. Presipanje javnog novca u privatne džepove nije imalo nikakvog drugog opravdanja osim populističkog. Ministrica, koja se u jeku podjele besplatnih udžbenika pojavila na izbornim plakatima, branila je problematičnu nabavku odlukom nelegitimnog Federalnog ministarstva starom petnaest godina i nikada revidiranom, uprkos brojnim i više nego dovoljnim stručnim razlozima. Opskurne argumente nastavila je braniti i u septembru, nakon što su neki direktori i nastavnici odbili koristiti njen socijalni bofl. U jednom dopisu obavještava škole da su nastavnici dužni da koriste nabavljene i dostavljene udžbenike prilikom realizacije odgojno-obrazovnog procesa, a ne da zahtijevaju od učenika kupovinu novih udžbenika, a u drugom napominje da je Ministarstvo opredijeljeno da u saradnji sa Institutom za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja aktivno krene u reformske procese u Kantonu Sarajevo i da jača nastavničku profesiju.
Ova dva obraćanja zorno ilustruju gorući problem kantonalnog školstva: potkapacitiranost izvršne vlasti u vođenju obrazovne politike. Budući da ministarstvo vode stranački kadrovici (neposlušni izuzeci brzo odustaju ili bivaju smijenjeni), ad hoc donosioci odluka nemaju ni jasnu sliku reforme u koju srljaju, niti znanje koje može odgovoriti na kritike svog bauljanja kroz mandate. Njihova su glavna oruđa upravljanja i komuniciranja prijeteći ton, sakrivanje iza loših propisa i optimistična frazeologija.
Fraze su, pored prijetnji i ulagivanja, sve što možemo očekivati i u narednom mandatu trojke +. U njihovoj tzv. programskoj koaliciji obrazovanje se neće reformisati i praktično je svejedno ko će biti ministrica. Koliko god se predstavljali drugačijim od dodikolike koncepcije obrazovanja, koja je izopštila Bosnu i Hercegovinu iz ovogodišnjeg PISA testiranja, na tome je i sarajevska trojeručica profitirala. Sada opet NE ZNAMO koliko nam je obrazovanje loše, pa ga možemo mirno nastaviti reformisati naslijepo. Tako da ostane isto.
