Nakon što je Vlada Kantona Sarajevo utvrdila Nacrt zakona o visokom obrazovanju 3. juna ove godine i uputila ga u skupštinsku proceduru, a tekst naišao na oštru kritiku dijela akademske zajednice, čini se da do proceduralne javne rasprave ipak neće doći tako brzo. Svejedno, odluka Vlade ostaje prilika da se u javnosti o ovom zakonu, o razlozima i procedurama njegovog donošenja ipak raspravlja.
U knjizi Akademsko šarlatanstvo (2018), jedan odjeljak (Pod omčom zakona) posvećen je donošenju zakona o visokom obrazovanju u Kantonu Sarajevo 2017. godine. Odjeljak se zaključuje utiskom da je cilj „javne rasprave“ o prijedlogu zakona izbjegavanje rasprave. Dalje se to pokuša i objasniti:
„Iz perspektive predlagača, ta je strategija donekle razumljiva: njemu se uvijek žuri da zakon donese i on nema ni vremena ni interesa da previše o sadržaju raspravlja. I zaista, ko bi odgovorio na stotine pa i hiljade pitanja koja (bi) javnost ima(la) u vezi sa zakonskim odredbama i formulacijama? Međutim, kada bi se na njih, tj. na ona koja počinju sa ko, šta, zašto i kako odgovorilo u samom nacrtu, potreba da se postavljaju naknadno znatno bi se umanjila. Zašto predlagač ne daje odgovore na ta pitanja: zašto se neka rješenja uvode, zašto se neka formulacija mijenja, šta je njen tačni smisao, kako se do nekog prijedloga došlo? Pa zato, naprosto, jer do ponuđenih rješenja uglavnom nije došao analizom prakse, tj. nije utvrdio kako se i zašto postojeći zakon ne može valjano primijeniti. Drugačije rečeno, novim ili preformulisanim odredbama samo verbalizuje svoju nakanu i potrebu da cijelim aparatom lakše upravlja, bez jasne odgovornosti i gdje god je to moguće netransparentno.
Zakon se, u najkraćem, donosi kako bi postao mehanizam vladajuće političke opcije, kojim će se njeno zaposjedanje resursa, u ovom slučaju visokog obrazovanja, legalizovati. Zato ta politička opcija, koja upravlja ministarstvom i njegovim komisijama i timovima, na pitanje: Kako ovaj zakon definiše političko djelovanje? Šta je u smislu ovog zakona političko organiziranje i djelovanje na fakultetu? i ne može odgovoriti drugačije nego: Primjedba je neosnovana i općeg je karaktera. Predlagač nije ponudio konkretno rješenje.
Razumljivo je što i na pitanja ko su korisnici usluga, ko iznosi zahtjeve u ime tržišta, šta su usluge, tj. da li su univerzitetski nastavnici davaoci/pružaoci usluga, da li je nastava na fakultetima uslužna djelatnost – daje isti odgovor: primjedba je neosnovana i bez konkretnog prijedloga.“
Nacrt novog zakona o visokom obrazovanju, za koji se trenutno ne zna hoće li doći pred Skupštinu Kantona, a ne zna se jer se ne zna ima li „dovoljno ruku“ za nastavak galopa u horizont globalizacije, svojim nesumnjivim autoritetom brani i predsjednik nove komisije, akademik Miloš Trifković. Možda je ovaj njegov angažman, čak i ako nacrt/prijedlog poljubi vrata Kantonalne skupštine, prilika da nauka koju predstavlja, i institucija iz koje dolazi, rasvijetle malo okolnosti pod kojima se ovdje zakoni donose. Radi li se uvijek o tome da pravni okvir postavlja (mijenja) politika da bi ga prilagodila svojim lobističkim kratkoročnim interesima, ili se tu nešto pita i pravo? Iz teksta obrazloženja zakona prisustvo se prava ne vidi jasno.
Formulacije su, naime, kao iskovane u Kumrovačkoj školi budućnosti. Evo jedne:
„Dostignuti nivo razvoja traži da se djelovanje visokog obrazovanja prilagodi ostvarenom stepenu visokog obrazovanja u državi, budućim zadacima koji se već ocrtavaju na horizontu globalizacije i potrebama ubrzanog kretanja Bosne i Hercegovine ka društvu i ekonomiji znanja.“
Ovakav stil je obično znak nedostatka argumenta. Da se visoko obrazovanje prilagodi ostvarenom stepenu visokog obrazovanja, koji je veći u državi nego u kantonu. U kojoj državi, konkretno, i gdje u njoj? Na Kobiljači? Šta je tačno taj stepen visokog obrazovanja, koliko stepena ima ukupno? Gdje to pojedinac, kome je stalo da visoko obrazovanje u Sarajevu bude kvalitetno, može pročitati i naučiti?
„Nove potrebe su“, kaže se dalje u obrazloženju, „vjerovatno najvidljivije u Kantonu Sarajevo kao najrazvijenijem dijelu države, osnivaču najvećeg i u svjetskim razmjerima najvidljivijeg javnog bosanskohercegovačkog univerziteta i sjedištu još tri afirmisana univerziteta koji se ne finansiraju iz budžeta.“ (Podvukao N.V.)
Zašto je ovdje uopšte bitna informacija da se tri univerziteta ne finansiraju iz budžeta??? Šta znači u svjetskim razmjerama najvidljiviji? Kakva je razlika između vidljivosti i afirmisanosti? Nije li to malo kontradiktorno: prvo se kaže da Sarajevo treba dostići nivo države, a onda da je Sarajevo najrazvijeniji dio države?!
Pa dalje, obrazloženje:
„Nužnost odgovora na predstojeće izazove je razlog pokretanja izrade novog zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo i osnov za određivanje njegovih ciljeva.“
Nužnost odgovora na predstojeće izazove još jedna je kumrovačka stilska figura i primjer tzv. praznogovora, kojem u obrazloženju važnog zakona najmanje ima mjesta. Sve što znamo jeste da ne znamo zašto stari zakon ne valja i zašto nam je potreban novi. Ali važnije je, i tu bi sad pravna nauka mogla uskočiti u javnu raspravu, pitanje: da li zakon treba da ima ciljeve, ili zakon treba da omogući ili olakša postizanje ciljeva. Ovo drugo, ako je to tačan odgovor, značilo bi da politika koja stoji iza većine ruku u kantonalnoj skupštini želi da oblast visokog obrazovanja podredi svojim interesima. Te je interese kroz monolog jednog sporednog lika u romanu Pokošeno polje zanimljivo sažeo Branimir Ćosić:
“Šta je u stvari biće jedne stranke, od čega se ono sastoji u građanskom društvu? Od pojedinaca, je l te, koji biraju, i pojedinaca, jelte, koji su izabrani da budu poslanici i vode poslove svoje, svojih birača i države. A kakvi su ti pojedinci? Tu je smrtna bolest demokratije.
Ne treba zaboraviti da jedna stranka ima svoje glavne i mesne odbore, svoje predstavnike i svoje agitatore, a ovi, opet, imaju i svoje lične interese, svoje vodenice i rudnike, svoje šume ili kuće za izdavanje. Jednom treba mesto za zeta. Drugi želi da novi državni put skrene preko njegovog sela, upravo preko njegovog imanja. Treći treba, jer mu je fabrika u deficitu, povišenje carinske tarife. I tako u beskonačnost. A "opšti" državni interesi? Prvo, šta su to uopšte opšti državni interesi. Opšti interesi su samo, jelte zbir posebnih interesa? Naravno. Ali kako između posebnih interesa – na bazi bratstva i jednakosti, slobodne volje i individualnosti – vlada zakon slobodne utakmice koji vodi kraj svih zastajkivanja jačanju jakih i slabljenju slabih, to u krajnjoj liniji oni opšti interesi nisu zbir svih već samo zbir onih jakih i sve jačih posebnih interesa – pošto samo oni mogu doći do punog izraza.”
Ono što od tima predvođenog uglednim akedemikom do sada nismo jasno čuli, jezikom razumljivim i argumentima utemeljenim u činjenicama, jeste: šta u postojećem zakonu ne valja pa nam treba novi? Postoji li negdje neka takva analiza, u Ministarstvu, na Akademiji nauka, na Pravnom fakultetu, u rektoratima univerziteta? Nije li malo čudno da se o stvarima visokog obrazovanja odluke donose vještinama niskog? Najzad, možda se na jednostavna pitanja izbjegava dati jasan odgovor jer bismo onda umjesto horizonta globalizacije vidjeli kanale glodarizacije.
Nastaviće se...
