Poslijepodnevno sunce pritišće planinski gradić Copan Ruinas u centralnom Hondurasu. Nalazimo se nedaleko od San Pedro Sula, grada gdje je stopa ubistava među najvećim na svijetu. Zbog bandi i njihovog ratovanja grad je već dugo podijeljen, a nasilje je u porastu sve od vojnog udara 2009. godine, kada je armija preuzela vlast od predsjednika Manuela Zelaya.
Maria Cadena* sjedi u hladu procvalog drveta i maše papirima, sa osmijehom na licu. „Bar ovdje se ne moramo brinuti o tome“, kaže mi.
Počinje mi pričati o ratovima bandi na tom području te kako je obrazovanje žena najbolji način da se oni spriječe. Nezaposlenost i siromaštvo su nenormalno porasli nakon vojnog udara, a ulice su ispunili razočarani muškarci koji se dosađuju. „Životi žena jedva da su se promijenili“, kaže namršteno. „Žene su ostale u kući.“
Muškarci tragaju za zabavom i upravo im najveće bande u Hondurasu, MS-13 i Osamnaesta, nude razonodu – njihova glavna djelatnost je trgovina drogom. Mantra koja se ponavlja je da penjanje u hijerarhiji bandi znači da možete zaboraviti siromaštvo honduraških ulica.
Marija ne vjeruje u to. „Ti muškarci završe mrtvi na ulici, ili mrtvi majkama na pragu.“
Čvrsto vjeruje da je obrazovanje izlaz iz trenutne ekonomske situacije u Hondurasu, a ne nasilje niti trgovina drogom.
„Honduras je jedno patrijarhalno društvo u kojem se vjeruje da žena treba da bude kod kuće, a muškarac vani, na poslu. A plaće nikada nisu bile niže. Kada bi i ženama bilo dopušteno da rade, njihove porodice se ne bi toliko oslanjale na rad na crno niti bi se priključivale bandama. Tako bi se mnogi problemi riješili. Ovdje žene ne rade nikako, osim na pijaci ili u prodavnicama.“
Kažem joj da nije tako – ona radi, predaje mi španski.
Tužno se nasmiješi. „Odrekla sam se društvenog statusa zbog ovog posla. Moja me se porodica odrekla jer sam željela biti učiteljica. Rekli su mi da je to za njih sramota, jer ispada da plaća moga oca nije dovoljna da nas sve izdržava. Moji roditelji nisu progovorili riječi sa mnom već nekoliko godina.“
Počinje strugati nožnim prstom po zemlji. „Još uvijek im šaljem polovinu svoje plaće. Imam dva brata i šest sestara. Kada imate toliko kćerki, to je veliki teret, jer ih morate sve udati. Nadam se da će im moj novac pomoći da bolje žive, ili da bar nađu boljeg muža. To što sam izabrala da budem učiteljica znači da ću uvijek biti sama. Nijedan muškarac neće htjeti oženiti učiteljicu koja zarađuje više od njega. To je jednostavno sramota.“
Nastavljamo vježbati glagole. Maria je zašutjela, ali na njoj ne primjećujem ogorčenost. Naprotiv, na licu joj vidim odlučnost.
*nije njeno pravo prezime
autorica: Eleanor Ross
prevela: Merima Dervišić, sa The Huffington Post UK
Fotografija: Enes Kurtović
