Dječak svako jutro ustaje u pola sedam, doručkuje i pogleda šta ima novog na internetu. Najviše ga zanima šta se dešava u svijetu... Do škole ima četiri kilometra, od toga kilometar treba prepješačiti do stanice, a onda putuje autobusom ili ga neko poveze autom. Inače živi na periferiji, u zgradi sa još pet porodica jednakog socijalnog statusa. Rubni dio grada, rubni dio egzistencije.
Živi sa ocem penzionerom, majkom domaćicom i bratom koji radi u obližnjoj tvornici za skromnu platu. Otac, brat i on imaju probleme s vidom; on nosi naočale sa ogromnom dioptrijom. Završio je osnovnu školu dovoljnim uspjehom.
U nju je upisan, uprkos poteškoćama u razvoju, bez kategorizacije. I to je slučaj kakav postoji u mnogim školama. Takva djeca pohađaju redovnu nastavu pa ako šta nauče - dobro i jest. Učitelji i nastavnici nisu obučeni da izađu ususret njihovim specijalnim potrebama, a ministarstvima je još uvijek skupo pojačati škole defektolozima i psiholozima. Smatraju da je pedagog dovoljan i računaju na savjest prosvjetara, kojima je zadaća pomoći svakom učeniku, bez obzira na njegove sposobnosti i mogućnosti, pa makar one bile znatno manje od očekivanih. Nek se snađu, ko kako umije.
Jednostavno! Profesor-multipraktik!
Treba istovremeno predavati na dvije strane, imati dvije pripreme, od toga jednu s puno slika, za đake kojima čitanje ne ide najbolje.
I pri tome održavati pažnju u razredu, zainteresovati učenike, imati ih na oku i opominjati ih ako tipkaju na mobitel, odvijaju šarafe sa stolica, šaraju po klupi.
I pitati se u kakve to ljude odrastaju kad im je razvaljivanje namještaja veći izazov od pomoći drugu kome je pomoć potrebna.
Jer baš u jedan takav razred srednje škole upisao se Dječak. Nije išlo baš sasvim glatko. Zbornica je vrtila glavom, šta s njim, ni pisati kako treba nije naučio! Ali Dječak je uredan, savjestan - ima ruksak, teke i olovke. I da! - ne zna, ali želi pisati! I piše, ali to niko ne umije pročitati, osim njega.
Profa bosanskog se u početku ljuti i daje mu jedinice na pismenim vježbama. Ne ljuti se na njega nego na nebrigu, na sve one koji su propustili da urade sve što se moglo uraditi. Pomišlja da ga pošalje na popravni. Ali čemu? Neće doći ništa pismeniji nego u junu, samo će navući na sebe očev gnijev i možda pokoji podsmijeh u razredu. Iako, mnogi ga znaju još od osnovne, i ne zadirkuju ga. Prihvatili su ga takvog kakav jeste. Vremenom i profesori.
Dječak je tema Nastavničkog vijeća. Da li ga poslati u neku drugu trogodišnju školu, u najbliži grad? Ipak ne. Tamo ne poznaje nikoga, šikanirali bi ga. A i pitanje je da li bi imao za mjesečnu kartu. Neka ga s nama - zaključeno je.
Dječak ne bježi s časova. Ne smije od oca. Ono što zapamti na času - to će i prepričati. Nekad ubaciti nešto svoje, nepovezano, ali će se javljati redovno da odgovara i biti zadovoljan dvojkom, jer je otac zaprijetio da ne smije propasti... Dobija pitanja kao i drugi, ništa lakša, ništa teža, da on i ostali ne bi primijetili poseban tretman. Neke odgovore zna, neke ne zna. Može izvući dvicu. Iznenadi ponekad odgovorom na pitanje na koja svi drugi! Odakle to zna, kaže - gledao na televiziji. Pa se raspriča šta je to vidio i čuo. I sija od sreće. A on cvjeta li cvjeta!
Nikad ne laže! Jednom, na času letire nema svesku. Zaboravio. Profesorica sumnja da je to izgovor za nenapisanu zadaću. Uvrijedi se i traži da ide po nju. Nakon možda osam a možda dva kilometra pješačenja, vraća se s crvenom tekom u rukama. Kome ne vjerujete, piše na njegovom licu.
Zadaća je, iako nečitljiva, unutra.
Da li je to ispravan način, da li je to ostvarenje zamišljenog Plana koji nam prezentuju ljudi koji ga pišu, donose, usvajaju, a mi u zbornici ga prihvatimo kao gotov proizvod? Ne znam. Znam samo da je vještina raditi u odjeljenju gdje znate većinu životnih priča svakog učenika. Vješina je zadržati ih na času, zadržati njihovu pažnju pričom o humanizmu i renesansi koja njima, kao budućim vozačima motornih vozila, teško da će ikad zatrebati. Zapitaju li se pisci Nastavnog plana da li će se ti učenici ikad sjetiti značenja pojmova „senzualizam“ i „hedonizam“ koje usvajaju u drugom razredu. Znaju li idejni tvorci Nastavnog plana da je teško, preteško pobuditi zanimanje dvadeset muškaraca dugog razreda, budućih vozača, za poeziju Hanibala Lucića, Fevzije Mostarca, za Lirski intermeco Hajnriha Hajnea... Ma dajte, pisari, budite realni. Uozbiljite se.
Ispravak je pismene vježbe na temu "Zaljubio sam se". Dječak i profesorica sjede skupa. On s lakoćom čita svaku svoju nečitljivo napisanu riječ. Sastav je, dok ga on objašnjava, zanimljiv, lijepo osmišljen, sa uvodnim, glavnim i završnim dijelom. Upoznavanje, zaljubljivanje, razočarenje. Jer je ona otišla s drugim. Ocjena dobar (3). I neizmjerna Dječakova sreća!
Uživa kad mu se posvećuje pažnju, i kad ga se smatra bitnim. Voli da priča. Jednom ostane zadnji, sačeka da svi izađu, i onda Profesoricu pita predaje li Lejli i Saši. Jer s njima u Razred ide Mirna. A Mirna mu se jako sviđa. Pa da li bi Profesorica rekla koju lijepu za njega.
Nije mu teško ustajati rano ujutro, u pola sedam, jer rano liježe, oko devet. Sobu dijeli s bratom koji je očev miljenik, a on je majčin. Otac više voli brata jer je uvijek bio poslušniji i odlazio je ocu po pive. Dječak nije, jer žive pored ceste i on se kao mali plašio ići uz cestu da ga ne udari auto. Otac je uzimao produžni kabl i tukao ga po nogama. Majka ga je branila. Ne tuče ga više i vremena su se promijenila, sad je majka glavna u kući i otac ne smije zucnuti kad „mama lupi šakom o sto“.
Često ode kod rodbine na selo, jer oni imaju kamion pa i njemu daju da vozi. Naučio je voziti i planira jednog dana sebi kupiti Golfa dvojku. To bi mu bilo sasvim dovoljno. Ali, treba prvo ispolagati kategorije, jer može doći u neprilike ako vozi bez vozačke. Policija ga zbog toga može kazniti i zabraniti mu polaganje. To bi ga koštalo planova koje ima za budućnost...
A planira otići u Kanadu. Tamo ima rođaka koji vozi kamion u rudniku. Mogao bi i njega zaposliti. Jeste to težak posao, i zemlja je hladna, ali se dobro plaća. Engleski jezik nije problem, pomalo ga razumije. Jedinicu iz engleskog ima jer ne zna pisati. A sram ga je i čitati naglas, jer mu se neki u razredu smiju.
Kad zaradi pare na rudniku u Kanadi, vratit će se u Bosnu! I kupit će veliku kuću, blizu zgrade gdje sad živi. Ima jedna koja mu se jako dopada i čovjek je dugo prodaje, pa je i ne cijeni puno. Živjet će bez roditelja i dobro će se snaći sam, jer gledao je kako mama peče pile i on će tako praviti ručak sebi. A mama ga i njaviše nervira, jer mu ne kaže na vrijeme šta treba kupiti, nego tek kad on dođe kući i raspremi se...
Rijetko izlazi. Nema mnogo prijatelja. Ponekad ode do rodice da malo popričaju. Rijetko mu dođe prijatelj Alen pa izađu da prošetaju, a on kod Alena nikad ne ide, jer on živi kao podstanar i stalno seli s mjesta na mjesto.
A ni Dječak nema puno slobodnog vremena, jer radi. Ide u šumu i skuplja drva pa onda ih prodaje. A skuplja i željezo. Iako je željeza sve manje. I ništa mu od tih poslova nije teško. Evo, ove patike i majicu je kupio kad je prodao željezo! To je kad se sredi za Mirnu! Po njih je išao u grad, jer je jednom prije kupio jeftine patike s pijace. Dok je dopješačio do kuće, otpao mu je đon i bio je jako ljut na sebe što je kupio jeftinu obuću.
Novac koji ima čuva. Dio daje roditeljima, dio ostavlja sebi, za vozački pa za Kanadu. Neće ga potrošiti u kafiću. Možda se nekad počasti ćevapima i Coca-colom.
A kafu, kad ponekad ode s drugovima, plaća svako sebi. Nikad se nije napio. Ne bi želio da se sramoti kad se napije, jer su svi pijanci smiješni i prave budalu od sebe.
Jednom je putovao u Mostar. Htio je skočiti sa Starog mosta, ali mu neki ljudi nisu dali. Opasnost ga privlači.
I Mirna. :-)
Evo, profesorica joj je rekla koju lijepu za njega. :-)
Ime i prezime autorice poznato redakciji
