Radni dan đaka

Edina Međić

01.11.2019
5dbc3468862ff_article.jpg
Alex Linch / Shutterstock.com
Zamislite da ste dijete

Radni dan đaka

Zašto trinaestogodišnje dijete ima duži radni dan od odrasle osobe? Zašto nam djeca nisu nasmijana?

Često slušam kako nam je svaka nova generacija učenika i učenica slabija od prethodne, manje zainteresovana za učenje i za školu uopšte. Djeca su, po mišljenju odraslih, lijena i puna nekog bijesa, te se opiru autoritetu, loše ponašaju, nemaju koncentracije...

Većina smatra da je za to krivo stanje u društvu, zauzetost roditelja, tehnologija, ali mislim da se na jedan aspekt tog problema obraća malo pažnje. Imala sam priliku da pratim život i rad jednog učenika osmog razreda osnovne škole i želim podijeliti to iskustvo. Riječ je o učeniku koji je od škole udaljen petnaest minuta hoda, koji nema egzistencijalnih problema i problema s učenjem. To znači da su ostvareni uslovi za normalno školovanje. Sad vas molim da se na trenutak stavimo u poziciju trinaestogodišnjaka u našem obrazovnom sistemu. Zamislite da ste dijete!

Škola počinje u sedam sati, ali ustaješ u šest jer je sa trinaest godina jako važno kako izgledaš. Iako spavaš osam sati, pospanost ti ometa koncentraciju cijeli prvi čas. S njom se boriš i na petominutnom odmoru dok pokušavaš brzo i tiho stići iz jednog krila škole u prizemlje. Vučeš tešku torbu i pokušavaš nikog ne okrznuti njome. Ulaziš u sljedeći kabinet i sjedaš na mjesto koje ti je određeno. Dok pripremaš stvari – ulazi nastavnik i počinje čas.

Ne uspiješ ni predahnuti, a već se nađeš u svijetu stranog jezika koji nema nikakve veze sa gradivom izučavanim od sedam sati. Voliš jezike i lekcija je zanimljiva, ali stomak ti signalizira da je vrijeme za doručak. Na velikom odmoru moraš brzo odnijeti stvari u sljedeći kabinet i otrčati do školske kuhinje ili obližnje pekare. Na oba mjesta možeš naći samo peciva, a ako i poneseš nešto od kuće – nećeš to uspjeti polako pojesti. Već ti zvoni za početak časa.

Preseljavaš se u svijet matematike i boriš s teškim zadacima. Sva sreća – razumiješ ih, a i nastavnica je spremna da ti pojasni ako te nešto zbuni. Ipak izlaziš iz te borbe s velikim umorom jer vas plan rada tjera da radite ubrzano. Četvrti i peti čas pažnja opada, ali se tjeraš da pratiš predavanje. Što više savladaš na času – manje je posla kod kuće.

Treba ti malo predaha, no na šestom času moraš odgovarati. U hodu pojedeš čokoladicu i boriš se sa tremom. Nije to zbog gradiva, već treba ustati i pričati pred cijelim razredom. Nekako sakriješ strah, staviš masku i samouvjereno odgovaraš na pitanja. Obraduje te odlična ocjena, ali taj osjećaj uspjeha blijedi kad staviš tešku torbu na leđa i kreneš kući. Razmišljaš o obavezama koje te čekaju kod kuće.

 

Pročitajte i prethodni Edinin tekst — Pismo učiteljice: Izvini, gospođo reformo

 

Predahneš uz omiljeno jelo i ispričaš ukućanima šta se dešavalo u školi. Već je trinaest sati i počinje tvoja druga smjena.

Rasporediš šest sveski i knjiga ispred sebe i radiš zadaću. Imaš sreće jer je nema puno – tri zadatka iz matematike, dva iz jezika, priprema za pismenu vježbu, četiri pitanja iz geografije i crtež iz tehničkog – ali to radiš dva sata.

Praviš pauzu za ručak, pa onda nastavljaš. Učiš nove lekcije i ponavljaš za sutra. Sutra je i test iz fizike, a ne razumiješ određene zadatke, pa tražiš pomoć roditelja. Oni uzimaju udžbenik da ponove gradivo i ostaju šokirani. To što ti sad učiš oni su učili u srednjoj školi i nikako im nije jasno otkud taj obim gradiva u osnovnoj školi. Možda bi trebali malo češće da pregledaju tvoje knjige, pa će im biti jasnije tvoje smjene smijeha i potištenosti koje se tako često javljaju. Nisu to samo hormoni.

Tek u osamnaest sati sve ostaviš jer ne možeš više. Trebaš još čitati lektiru, ali ti je dosta svih vrsta knjiga. Uzimaš mobitel i bježiš u virtuelni svijet... I tako 175 dana u godini...

Ovo je samo jedan običan dan u kojem nije bilo nikakvih sukoba i problema koji su česti. U ovom danu nema vannastavnih aktivnosti koje bi ga učinile još dužim.

Kakav li je tek dan djeteta koje putuje do škole ili onog koje ima problema?

I gdje je tu odmor, druženje i zabava? Gdje je sretno djetinjstvo? Zašto nam trinaestogodišnje dijete ima duži radni dan od odrasle osobe? Zašto nam djeca nisu nasmijana?

Krajnje je vrijeme da počnemo s nekim vidom profesionalnog usmjeravanja i izbornim predmetima. Djeca su nam ogorčena i nemoćna. Stalno šalju pozive upomoć, ali malo ko ih čuje. U kakve ljude će ova naša djeca izrasti?

 

Ova vam je tema zanimljiva? Pročitajte također: Učenici ne spavaju dovoljno – nastava počinje prerano • Bioritam • Sreća kao mjerljivi ishod učenja • Ukoliko imate neki komentar, mišljenje ili iskustvo, pišite nam na Facebook ili na e-mail adresu [email protected]

Najnovije

 
Razglednica iz Dismalanda
Dragana Smart
29.12.2025
Stvaralački otpor
Mervan Miraščija
28.10.2025
Camp Nou nauke
Jelena Kalinić
16.06.2025
Ishodi učenja u zahodu mature
Namir Ibrahimović
10.06.2025
Kraj školske godine, fotofiniš
Anes Osmić
04.06.2025
Reformar’s Coming
Nenad Veličković
29.10.2024
Cuke i djeca
Školegijum redakcija
06.12.2023
Francuski i može i ne može, ali turski može svakako
Smiljana Vovna
30.11.2023