Arhitekta Takaharu Tezuka je 2007. godine u Japanu dizajnirao vrtić, u arhitektonskom smislu sličan fudbalskom stadionu. Radi se o prilično otvorenoj arhitektonskoj cjelini u kojoj djeca većinu vremena provode vani. Vrtić je kružnog oblika i jednim je dijelom natkriljen ravnom krovnom konstrukcijom. Kada su zatvorena, za vrijeme vremenskih nepogoda, djeca imaju pogled ka vani jer su zidovi od stakla. Djeca ipak većinu vremena provode u vanjskom dijelu, u sredini, igrajući se na travi ili na krovu koji je ravan, od drveta i uz to ispunjen drvećem po kojem se mogu penjati.
Kad stavite puno djece u tihu kutiju, neka od njih postanu jako nervozna. Ali u ovom vrtiću nema razloga da postanu nervozna jer nema granice – kaže u svom govoru za TED arhitekta Tezuka. U ovom vrtiću djeca nemaju gdje da se sakriju. Dizajner ovakvog vrtića smatra da je buka jako važna i da djeca već u ranom periodu, pogotovo kada žive u Japanu, treba da se naviknu na nju. Djeca bolje spavaju u buci. Ne spavaju u tihom prostoru. U ovom vrtiću, ova djeca pokazuju zadivljujuću koncentraciju na nastavi. Naša vrsta je odrasla u džungli s bukom. Oni trebaju buku. Također, možete pričati sa svojim prijateljima u bučnom baru. Ne trebamo biti u tišini.
Djeca pređu u prosjeku 4.000 metara trčeći i hodajući po vanjskom dijelu vrtića. Zbog toga imaju najbolje atletske sposobnosti u poređenju s djecom iz drugih vrtića. Vrtić je ovako dizajniran i uređen jer uprava roditeljima želi da pošalje poruku kako se djeca ne trebaju previše kontrolirati. Nemojte ih previše štititi. I oni se moraju nekad spotaknuti. Moraju zadobiti neke povrede. Na taj način djeca uče kako živjeti u ovom svijetu.
Tezuka smatra da je arhitektura sposobna promijeniti svijet i živote ljudi. Ovaj vrtić je jedan od takvih pokušaja.
Šta bi naši vrtići mogli naučiti i koje principe usvojiti od jednog ovako dizajniranog vrtića te kako ovaj vrtić stvarno izgleda, pogledajte ovdje.
