Postoji nekoliko načina da djeci danas ispričamo priču: na internetu pronaći crtani film; kroz ilustrovanu verziju priča u formatu knjige ili pak audioformat, gdje se priča sluša bez ikakvih vizuelnih pomagala.
Ukoliko niste sigurni u kojoj formi ispričati priču, u maju 2018. godine objavljeni su rezultati istraživanja koje je za cilj imalo posmatrati šta se dešava u mozgu djeteta dok mu se na različite načine pričaju priče. Autor studije, pedijatar John Hutton, okarakterizirao je njene rezultate kao efekat Zlatokose, pri čemu je zaključio da pričanje priče može biti prehladno, prevruće ili taman onako kako treba da bude.
Ovog istraživača, zaposlenog u dječijoj bolnici grada Cincinnatija, posebno interesira razvijanje pismenosti kod djece, odnosno proces učenja čitanja. U studiju je uključio 27 djece, stare oko četiri godine, koja su skenirana funkcionalnom magnetnom rezonancom (fMRI) u tri vrste situacija: u slušanju audioverzije priče, gledanju u ilustriranu verziju dok slušaju glas koji im priča ili kroz gledanje animiranog filma. Magnetna rezonanca skenirala je aktivnosti određenih mreža mozga, odnosno povezanost između njih.
Vodili smo se idejom da treba posmatrati one mreže u mozgu koje će se najvjerovatnije aktivirati. Jedna od njih jeste ona zadužena za jezik, druga za vizuelnu percepciju, treća za vizuelne (mentalne) slike, a četvrta je zadužena za funkcioniranje u početnom stanju, ono što zovem sjedištem duše, unutrašnje refleksije, odnosno koliko nešto znači nama samima, kazao je Hutton, pojašnjavajući da pod ovom posljednjom mrežom smatra područja mozga koja pokazuju veću aktivnost kada se neko ne koncentrira aktivno na određeni mentalni zadatak u okviru vanjskog svijeta.
Analiza je pokazala da je audioverzija priče bila prehladna jer je aktivirala mreže jezika, ali je cjelokupna povezanost mreža u mozgu bila slaba.
Imamo dokaze da je djeci u ovom slučaju otežano razumijevanje, objašnjava Hutton.
Animirana verzija bila je prevruća: zabilježeno je mnogo aktivnosti u mrežama za audio i vizuelnu percepciju, ali nije bilo mnogo povezanosti između različitih mreža u mozgu.
Mreža zadužena za jezik naporno je radila da uhvati korak s pričom. Mi zbog toga mislimo da je animacija uradila većinu posla, pa mozak djeteta nije morao raditi taj isti posao, nego je tek morao odgonetnuti šta slike znače, kaže Hutton i naglašava da je razumijevanje onoga što se desilo u priči u ovoj verziji bilo najslabije.
Ilustrirana verzija izazvala je sve baš kako i treba: aktivnost mreže zadužene za jezik donekle se smanjila u odnosu na audiomrežu, a to što su djeca obraćala pažnju ne samo na riječi nego i na slike značilo je da su strukturno morala graditi razumijevanje na osnovu ilustracija koje su im služile kao natuknice. U ovom scenariju zabilježena je najveća povezanost među svim mrežama.
Kod djece od tri do pet godina mreže za vizuelne slike i mreže za funkcioniranje u početnom stanju kasnije se razvijaju i potrebno je dosta vježbe kako bi se integrirale u rad ostatka mozga. Štaviše, ukoliko su djeca previše izložena animiranom sadržaju, njihov se razvoj usporava. Kada im čitamo, ona razvijaju taj mišić koji im pomaže oživjeti slike u vlastitim glavama, pojašnjava Hutton.
Ono što ide u prilog korištenju ilustriranih knjiga jeste efekat fizičke prisutnosti roditelja dok djetetu priča priču, odnosno emotivna dimenzija veze djece s roditeljima, kao i dijalog – kada i dijete učestvuje, kada ga, naprimjer, pitamo da nam kaže šta vidi na nekoj ilustraciji, da nam pokaže mačku ili slično.
To je čitav novi sloj građenja vještine čitanja, koji nismo mogli uključiti u skeniranje magnetnom rezonancom, kaže Hutton.
KQED: What's Going On In Your Child's Brain When You Read Them A Story?
