Nastavnička pitanja

Jedan pogled na finansiranje naučno-istraživačke djelatnosti u BiH

Koliko para, toliko nauke

Samir Lemeš

01.11.2022

Ulaganja u nauku i istraživanja u BiH su 2020. godine zvanično bila 0,18% BDP-a, a 2013. godine 0,32%, i od tada su u stalnom padu.

Ilustracija: maradon 333 / Shutterstock.com

Gotovo dvije godine nakon Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini, u maju 2009. usvojen je i Okvirni zakon o osnovama naučno-istraživačke djelatnosti i koordinaciji unutrašnje i međunarodne naučno-istraživačke saradnje Bosne i Hercegovine. Zakon je trebao biti temelj za razvoj nauke i tehnologije u našoj državi, prvenstveno kako bi se osiguralo finansiranje ove važne društvene djelatnosti. Važne svima onima koji razmišljaju o budućnosti, ali naša se politika već decenijama ne bavi budućnošću, nego isključivo prošlošću, i to vrlo često iskrivljenom i falsificiranom prošlošću kao gorivom za etničke tenzije i prikrivanje kriminala i korupcije. Ne treba se onda čuditi zašto su nam plate male, nezaposlenost visoka, a ogromna većina mladih želi pobjeći na Zapad. Stoga, želimo li ići naprijed, moramo investirati u nauku. Ne samo trošiti novac na nauku, nego baš investirati u nauku.

 

Finansiranje nauke

Okvirni zakon pod pojmom naučno-istraživačke djelatnosti podrazumijeva sistematski stvaralački rad na usvajanju novih znanja, s ciljem podizanja općeg civilizacijskog nivoa društva i korištenja tih znanja u svim oblastima društvenog i privrednog razvoja, uključujući i razvoj tehnologije i njihovu primjenu. Rezultat naučno-istraživačkog rada mora sadržati elemente originalnosti i nove spoznaje, nova znanja, nova naučna pravila ili nove primjene.

Isti zakon predvidio je i donošenje strateških dokumenata, pa su tako do danas usvojene Strategije razvoja nauke u BiH za period 2010–2015. i za period 2017–2022.[1] Danas, na kraju drugog perioda za koji smo imali strategiju, možemo se osvrnuti na realizaciju postavljenih strateških ciljeva i opredjeljenja.

Autori Strategije pravilno su uočili da je globalizacija ekonomije proces koji se ne može zaustaviti, te da je otvoreno pitanje kako spriječiti da globalizacija ne preraste u dominaciju, posebno u oblasti transfera naučnih dostignuća i tehnološkog razvoja. Da bi se to ostvarilo, identificirali su deset ciljeva, od kojih nijedan nije ostvaren.

Nauka i tehnologija još uvijek nemaju vodeću ulogu u razvoju zemlje. Finansijska izdvajanja javnog i privatnog sektora u BiH za oblast nauke i tehnologije i dalje su zanemariva. Razvoj nauke se ne prati, a registri istraživača, projekata i institucija ne ažuriraju. Učešće bh. istraživača i institucija u evropskom istraživačkom prostoru na simboličnom je nivou. Naučna dijaspora vrlo je malo uključena u istraživački prostor BiH i uglavnom se završava učešćem na konferencijama. Sistem visokog obrazovanja ne osposobljava se za kompetentan naučno-istraživački rad, nego čak naprotiv, dalje ga urušava. Do željene jače povezanosti nauke i privrede, u svrhu postizanja razvojnih ciljeva, nije došlo. Pristup elektronskim naučnim bazama podataka osiguran je samo u Kantonu Sarajevo i u Republici Srpskoj, dok se ostali kantoni oslanjaju na prijateljske veze ili piratske izvore kao što je Sci-hub. Ulaganja u razvoj istraživačke infrastrukture svedena su na nabavku laboratorijske opreme koju većina univerziteta nije u stanju ni održavati ni kalibrirati. U potpunosti je izostalo reinvestiranje u industrijsko istraživanje. Svi ovi ciljevi mogli su se realizirati da je Bosna i Hercegovina prepoznala značaj nauke i inovacija kao razvojnu šansu, planirala dovoljno budžetskih sredstava za te namjene ili barem oslobodila od poreza kompanije koje reinvestiraju u nauku i istraživanja, kakva je praksa u drugim zemljama.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, bruto izdvajanja za istraživanje i razvoj 2020. godine iznosila su oko 70 miliona KM, od čega su 80% tekući troškovi, a 20% investicije. Ako se zna da BDP Bosne i Hercegovine iznosi 38,6 milijardi KM, ulaganja u nauku zvanično čine 0,18% BDP-a.[2] Posebno bode oči to što su ta izdvajanja 2013. godine bila 0,32%, a od tada su u stalnom padu.

Podaci Eurostata pokazuju da je prosjek ulaganja u nauku u EU skoro 13 puta veći nego u Bosni i Hercegovini[3] i iznosi 2,3% BDP-a. Još je poraznija činjenica da je i BDP Evropske unije po glavi stanovnika pet puta veći od našeg, pa ova razlika postaje veća. Najveći procenat izdvajanja za nauku u Evropskoj uniji imaju Belgija i Švedska (po 3,5%), a najmanja Rumunija (0,5%). Svjetski lideri po ulaganju u nauku su Izrael sa 5,44%, Južna Koreja sa 4,81%, Kina sa 3,61% i SAD sa 3,45%.[4] Ne treba biti posebno pametan da se uoči relacija između privrednog razvoja i stepena ulaganja u inovacije i nauku.

 

Slika 1
Ilustracija: Samir Lemeš

 

Istraživački instituti

Kuće nauke, institucije koje se osnivaju za potrebe obavljanja naučno-istraživačke djelatnosti, uvijek su bili istraživački instituti. Tehnološki razvoj u Socijalističkoj Jugoslaviji bio je okosnica razvoja društva, te su investicije u istraživanje i razvoj činile približno 1,45% BDP-a. Osim što su izdvajanja za nauku bila znatno veća, i struktura upravljanja inovacijama bila je izgrađena na principima sprege između nauke i industrije. Značajan dio izdvajanja za nauku bio je u industrijskom sektoru. Do sredine 1980-ih uspostavljena je snažna naučna baza za potrebe industrije. Na osnovu toga nastala je privreda u kojoj su se proizvodili visokotehnološki proizvodi iz oblasti vazduhoplovstva, energetike, prerade metala, mašinstva, hidrotehnike, elektrotehnike, elektronike, proizvodnje i prerade hrane.[5] Tadašnji istraživački instituti imali su značajne rezultate i inovacije i na globalnom nivou. Umjesto aviona i sličnih tehnološki naprednih proizvoda, najznačajniji izvozni proizvodi iz BiH danas su električna energija, čelična armatura, balvani, municija i autopresvlake.

U Bosni i Hercegovini u registre naučnoistraživačkih institucija u oba entiteta upisana su 54 instituta, od čega je po sedam instituta u privatnom i javnom vlasništvu, te 40 instituta u sklopu javnih ili privatnih univerziteta. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, na poslovima istraživanja i razvoja 2020. godine bilo je zaposleno oko dvije hiljade osoba, od čega tri četvrtine čine istraživači. Za razliku od EU, gdje je samo 40% istraživača zaposleno na univerzitetima, u BiH je čak 80% istraživača zaposleno u visokom obrazovanju, tako da im je nauka samo sporedna djelatnost ili nužno zlo kojim se moraju baviti da bi ostvarili uslove za akademsko napredovanje.

Istraživački instituti u BiH uglavnom se osnivaju kao organizacione jedinice univerziteta, da bi se preko njih ostvarivala saradnja s privredom. Na kraju to se svodi na komercijalne djelatnosti izrade studija i ekspertiza za potrebe investitora, koje su nerijetko sumnjivog kvaliteta. Malo je pravih istraživanja i razvoja, inovacija i primjene rezultata tih istraživanja u praksi. Doktorski studiji se pokreću samo da bi se razvijala nastavna baza univerziteta, odnosno da bi se omogućilo akademsko napredovanje osoblja. Rijetki su slučajevi da se istraživanja finansiraju iz većih projekata, iz kojih bi onda nastalo nekoliko doktorskih disertacija, a još je rjeđa pojava da nastaju spin-off kompanije, kao komercijalizacija rezultata istraživanja. Ustvari, podrška za takav način korištenja naučnih rezultata u Bosni i Hercegovini i ne postoji.

Mali pomak u odnosu na druge administrativne jedinice učinili su Kanton Sarajevo i Republika Srpska, koji su nedavno razdvojili resore obrazovanja i nauke tako što su od jednog ministarstva nastali Ministarstvo za nauku, visoko obrazovanje i mlade Kantona Sarajevo i Ministarstvo za naučnotehnološki razvoj, visoko obrazovanje i informaciono društvo Republike Srpske. U svim drugim kantonima nauka je pripojena obrazovanju, kulturi i sportu, kao siroče koje niko ne želi i koje nikome ne treba. Nekoliko kantona usvojilo je vlastite zakone o naučnoistraživačkoj djelatnosti, dok se u preostalim i dalje koristi Zakon o naučnoistraživačkoj djelatnosti SR BiH iz 1990. godine.

Međutim, čak i kad se usvoji poseban zakon o nauci, implementacija na terenu je usporena ili ne postoji. Tako je Zeničko-dobojskom kantonu trebalo pet godina od usvajanja kantonalnog zakona o naučnoistraživačkoj djelatnosti samo da bi se imenovalo Vijeće za nauku. To vijeće ima zadatak da izradi strategiju nauke kao pretpostavku za uspostavljanje budžetske stavke za podršku nauci i inovacijama. Do sada se iz kantonalnog budžeta izdvajalo 0,02% za podršku naučnoistraživačkoj djelatnosti. Ta podrška mogla se utrošiti samo za organizovanje naučnih skupova, plaćanje kotizacije za učešće na naučnim skupovima (ali ne i u časopisima), te izdavanje univerzitetskih udžbenika.

Nešto bolja situacija je u Kantonu Sarajevo, koji je u budžetu za 2022. godinu izdvojio četiri miliona KM za sufinansiranje naučnoistraživačkih, umjetničko-istraživačkih i istraživačko-razvojnih programa, što čini 0,33% kantonalnog budžeta.

 

Vijeće, akademije i akademici

Na osnovu Okvirnog zakona, krajem 2020. godine imenovan je novi sastav Vijeća za nauku BiH, kao savjetodavnog i stručnog tijela Ministarstva civilnih poslova BiH. Vijeće čini 12 članova, koji svi zajedno imaju 2013 citata u Scopus indeksnoj bazi, a četiri člana Vijeća nemaju niti jednu citiranu publikaciju. U Bosni i Hercegovini imamo i naučnika sa preko 10.000 citata, ali za njih očigledno nema mjesta u tijelu koje bi trebalo da učestvuje u izradi i provođenju Strategije razvoja nauke u BiH, te obavlja niz zadataka vezanih za razvoj i praćenje nauke i istraživanja u BiH. Naravno, u Vijeću ima i osoba koje to zaista zaslužuju, ali bi umjesto etničke, teritorijalne i političke pripadnosti kriteriji za imenovanje svih članova valjda trebale biti naučne reference.

Osim u imenovanje Vijeća za nauku, politika se nepotrebno upetljala i u osnivanje institucija kojima je misija razvoj, unapređenje, podržavanje i popularizacija nauke. Naučno društvo Bosne i Hercegovine, osnovano 1951. godine, 1966. godine preraslo je u Akademiju nauka i umjetnosti BiH (ANUBiH). Ta institucija jedina može zastupati Bosnu i Hercegovinu u međunarodnoj mreži nacionalnih akademija nauka i umjetnosti IAP (https://www.interacademies.org/).

Opšta devalvacija nauke i naučnih titula dovela je do toga da pored ANUBiH bude osnovan niz udruženja koja u svom imenu koriste pojam akademija, ne da bi se razvijala nauka, nego samo da bi se pojedinci mogli okititi titulom akademika. Tako je 1996. godine osnovana Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske (ANURS), čije je sjedište danas u Banjaluci. U Novom Pazaru je 2011. godine osnovana Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BANU), sa sjedištem u Sarajevu. U Mostaru je 2014. godine osnovana Hrvatska Akademija za znanost i umjetnost u Bosni i Hercegovini (HAZUBiH). Najnovija, Bosanska akademija nauka i umjetnosti Kulin ban (BANUK) osnovana je 2021. godine. Sada u ovoj maloj državi, koja izdvaja mizernih 0,18% BDP-a za nauku, čak 230 umjetnika, naučnika i naučnika kiti se titulom akademika. Kako ni to, izgleda, nije dovoljno, nedavno je u jednom našem dnevnom listu objavljena osmrtnica na kojoj je ispred imena pokojnika pisalo hadži akademik.

Da je akademskoj zajednici zaista stalo do nauke i istraživanja, a ne samo do titula i zvanja, sigurno ne bismo bili na samom dnu liste zemalja po procentu BDP-a koji se ulaže u istraživanje u razvoj. Doduše, kakvi su nam akademici, hadži akademici i naučnici, ko zna u šta bi se utrošila ta sredstva.

 

[1] Strategija razvoja nauke u Bosni i Hercegovini 2017–2022 – Revidirani okvirni dokument: http://www.sluzbenenovine.ba/page/akt/aKohz4nh78h77t85FLQx8=

[2] Saopćenje Agencije za statistiku BiH, broj 10 (9. 2. 2022), Istraživanje i razvoj, 2020: https://bhas.gov.ba/data/Publikacije/Saopstenja/2022/RDE_01_2020_Y1_1_BS.pdf

[3] R&D expenditure in the EU at 2.3% of GDP in 2020:

https://ec.europa.eu/eurostat/web/products-eurostat-news/-/ddn-20211129-2

[4] OECD Main Science and Technology Indicators 2020: https://stats.oecd.org/Index.aspx?DataSetCode=MSTI_PUB

[5] Odluka o imenovanju Vijeća za nauku Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH, br. 12/21: http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/4X55FvuFIrU=

Najnovije

Samir Fejić, predsjednik Sindikata srednjeg i visokog obrazovanja, odgoja, nauke i kulture u Unsko-sanskom kantonu

Nema goriva i grijanja, plate pale ispod prosjeka – problem je skupštinska većina

Rubina Čengić

Školsko nasilje nad nastavnicima i nastavnicama

Lako je dokazati napade kada se koristi metalna šipka ili sjekira, ali ima i drugih oblika napada

Arifa Isaković

Škola poslije pandemije

Posljedica je dugotrajno odsustvo đaka iz učionica

Marina Meić

Povodom Dana učitelja

Bitka za hranjenike

Nenad Veličković

Evaluacija rada akademskog osoblja iz perspektive studenata anketara

Mnogi ostali neocijenjeni

Marina Meić