“Ništa ona ne radi. Plaćaju je da nas čuva dok mi sve sami moramo uraditi”, čula sam kriomice osnovnoškolce u zubarskoj ordinaciji. Pričali su o učiteljici koja je 'okrenula učionicu naopačke' (flip classroom)* i to krajnje zajedljivo.
“Samo hoda po razredu i nadgleda, a neće ni da odgovori kada je nešto pitamo. Samo kaže: 'Šta mislite, gdje možete pronaći odgovor na to pitanje?' To nema smisla.”
Znači, beskorisna sam. Sjajno.
Oduvijek sam mislila da je biti dobra učiteljica isto što i biti dobar sportski sudija koji najbolje radi svoj posao onda kada ga niko ne primjećuje. Drugim riječima, ako svoj posao radim dobro, djeca će naučiti a da ne vide da predajem, ne čuju me, čak ni ne znaju da podučavam. A ako oni nešto uče, znači da to radim uspješno.
Nisu u pitanju samo djeca: mnogi roditelji i kritičari i kritičarke (posebno one koje se bave pitanjem odgovornosti) postavljaju pitanje gdje ide novac koji plaćaju za obrazovanje kada nas ne vide da predajemo. Sjećaju se učitelja koji stoje za katedrom, pričaju ili pišu na tabli, pokazuju dijelove rečenice, ponavljaju tablicu množenja i tako redom.
Oni su učili u učionicama sa klupama u redovima, radnim sveskama i tačnim odgovorima. Vjeruju u tradicionalnu sliku učiteljice. Međutim, šta je učenje u suvremenom svijetu? Za šta plaćamo učitelje i učiteljice?
U modernoj učionici, učitelja možemo vidjeti kako luta učionicom, od učenika do učenice i sa njima priča o tome kako napisati paragraf. Također će vidjeti učiteljicu kako se nadvija nad učenicom i pokazuje joj 'About us' dio web-stranice na kojoj može provjeriti pouzdanost podataka, ili kako kleči pored stola gdje grupa đaka pokušava riješiti matematički problem u vezi sa piramidom koju su napravili od kovanica.
Neće, međutim, vidjeti sate provedene u pripremanju časa, sve pokušaje da se nađe zadatak 'koji je relevantan', rad na LibGuides u pripremanju sigurnog web indeksiranja niti upotrebu tehnike postavljanja pitanja (Question Formula Technique) kako bi đaci mogli postavljati pitanja za eseje. Da ne spominjemo sate ocjenjivanja na osnovu rubrika koje su prethodno ustanovljene sa učenicima.
U suvremenoj učionici, učenici i učenice pripremaju vlastite knjige za štampu, uče da prave bilješke dok čitaju, pripremaju se za istraživanja, osmišljavaju scenografije za predstave, dizajniraju korice za knjige ili sakupljaju građu za izložbu. Učitelji i učiteljice vrijeme ulažu u pripremanje aktivnosti, kreiraju adekvatne parametre i materijale, i uz sve to, brinu se za ocjenjivanje uspjeha puno više nego prije.
Učitelj ne stoji za katedrom, jer je učitelj svuda, razgovara sa svima, sa svima radi ponaosob. Prilagođava se njihovom nivou i radi na vještinama koje imaju, motivirajući ih da se trude više i da pomjeraju granice znanja. Uvijek je u pokretu i prilagođava se potrebama svih.
Jedan od mojih najdražih mentora je rekao: “Mi pravimo igralište sa pijeskom, a oni se u njemu igraju.” Ja trebam napraviti to igralište, voditi ga, otkriti đacima mreže i resurse i u letu praviti stotine adaptacija.
Tako da nisam baš beskorisna, možda tek manje primjetna. Moj glas i moje ideje djeluju kao vodilja ali na mjestima koja su malo drugačija od mjesta na koje su oni navikli.
Prevela: Merima Dervišić. Preuzeto sa TeachThought.
