Amna Dervišagić do sada je bila tri puta nominovana za najinovativniju nastavnicu u BiH, nositeljka je priznanja Šampion inkluzije u BiH, provodila je naučne projekte Sally Ride EarthKAM od 2019, bila nacionalna koordinatorica Svjetske sedmice svemira i govorila na ESA projektu 50-godišnjice slijetanja na Mjesec. Mali korak za školu u kojoj radi, ali veliki za đake kojima predaje.
U pismu upućenom na službeni e-mail škole obrazložila je svoju odluku da ne prihvati nagradu:
Poštovani,
obraćam Vam se sa iskrenošću koju dugujem sebi i svom pozivu. Zahvaljujem na ukazanoj časti da budem predložena za petooktobarsku nagradu. Međutim, s obzirom na činjenicu da je moj međunarodno priznati uspjeh – proglašenje nastavnika godine u svijetu – u vlastitoj ustanovi prešućen kao takav, zanemaren, zataškan i gurnut “pod tepih”, smatram neprimjerenim da sada budem iskorištena kako bi Vam se otvorila prilika da se u javnosti i pred kolegama predstavite kao “dobri poslodavci” ili “uspješni menadžeri”. Ne kažem da niste, ali ne želim da ja budem povod.
Nažalost, ne mogu prihvatiti nagradu koja bi služila kao paravan za nešto što u praksi za trideset godina mog rada u obrazovanju nije prepoznato niti podržano. Neke nagrade i priznanja doista su zakasnili.
Uprkos svemu, ja ću svoj posao nastaviti obavljati savjesno i sa poštovanjem prema učenicima/učenicama, kolegama, roditeljima i školi.
Iako se nekad ne slažem sa svim kursevima plovidbe ovog broda, poštujem i poštovat ću instituciju i ličnost direktora i uvijek ću čuvati dostojanstvo obrazovne ustanove kojoj pripadam.
Molim Vas da moju odluku prihvatite kao izraz integriteta i dosljednosti, a ne lične uvrijeđenosti. Moj rad je i dalje tu – samo što neću dozvoliti da bude dekoracija za tuđe samoreklamiranje.
Nadam se da ćete imati vremena predložiti nekog drugog kolegu ili kolegicu koji je zaslužniji/a da dobije ovu nagradu i da utoni u boju košulje sa dekorom buketa.
Srdačan pozdrav,
Amna
Školegijum: Koliko znam, povod za nagradu je bio Vaš posljednjih uspjeh: proglašeni ste nastavnicom godine, između 90 predstavnika iz raznih zemalja svijeta uključenih u projekat međunarodnog online takmičenja iz astronomije i astrofizike. O čemu se radi, šta Vas je dovelo do nagrade?
Amna Dervišagić: Radi se o naučno-obrazovnom takmičenju The International Astronomy and Astrophysics Competition, koje omogućava učenicima srednjih škola i studentima iz svih zemalja svijeta da testiraju svoje vještine u astronomiji i astrofizici. Učesnici mogu dobiti certifikate, priznanja (bronzanu, srebrnu i zlatnu počast), novčane nagrade. Takmičenje ima za cilj da bude dostupno svim učenicima iz svih zemalja, bez obzira na njihovo porijeklo, školu ili instituciju. Od 2019. godine, kada je takmičenje pokrenuto, učešće je uzelo više od 40.000 učesnika/ca iz cijelog svijeta i koordinira ga EduHarbour.
Predfinalna runda obično uključuje nedavno objavljene istraživačke članke u formuliranje problema, što je jedinstveno za IAAC. Naime, za mnoge učesnike ovo je prvi put da uče o stvarnom istraživanju. Učešće im omogućava da primijene svoje astronomske vještine na zanimljive probleme i da uče o temama izvan školskog programa. Najuspješniji osvajaju prvu, drugu i treću nagradu, u vrijednosti od 1400 američkih dolara, a od ove godine teleskope s potpisima astronauta Franka De Winnea i dobitnika Nobelove nagrade Françoisa Englerta, Gerarda 't Hoofta, Michela Mayora i Didiera Queloza. Postoje i nacionalne nagrade za najbolje učesnike iz svake zemlje. Program školskog partnerstva IAAC-a jača saradnju sa školama širom svijeta, pružajući im namjenske alate, podršku i priznanje za integraciju IAAC-a u akademske aktivnosti. Škole partneri uživaju pristup ekskluzivnim resursima koji koriste učenicima, nastavnicima i široj školskoj zajednici. Gimnazija u Bosanskoj Krupi jedna je od partnerskih škola.
Samo takmičenje se sastoji iz tri kruga. Kvalifikacijska runda je prva faza i sastoji se od pet zadataka koji obuhvataju širok spektar tema, različitih težina. Svaki zadatak nosi pet bodova, a da bi se kvalifikovali za predfinalnu rundu, učesnici moraju osvojiti najmanje 12, 14 ili 17 bodova na osnovu svoje starosne grupe. Uspješni za ovaj krug dobijaju certifikate.
Druga, predfinalna runda sastoji se od šest zadataka koji se razlikuju po težini, bodovima i temi: dva osnovna zadatka (po 4 boda), dva napredna zadatka (po 6 bodova) i dva istraživačka zadatka (po 8 bodova). Svi učesnici koji su se kvalifikovali i registrovali za predfinalni krug dobiju zadatke putem e-pošte ili putem svog učesničkog računa. Od tog dana, imaju rok četiri dana da riješe što više zadataka. Ovaj krug im je uvijek najzanimljiviji, jer im ostavlja prostor i vrijeme za izradu.
Učesnici koji prođu ovaj krug kvalifikuju se za finalni – online ispit u trajanju od 20 minuta s 20 pitanja. Pitanja zahtijevaju znanje iz astronomije i astrofizike, kao i sadržaj prethodnih krugova. Online ispit se održava u školi učesnika, gdje nastavnik nadgleda svakog finalistu, uz prethodno dostavljenu pismenu izjavu da će poštovati izuzetno stroga pravila: ne smiju se otvarati drugi preglednici niti koristiti literatura. Za svakog učesnika pitanja su ista, ali nisu poredana istim redoslijedom, uz pravilo da se učenik ne može vratiti na prethodno takmičenje.
Dosad je ovo treći put da moji učenici učestvuju, a ove godine dvoje mojih učenika ostvarilo je iznimno dobre rezultate u drugom krugu: Sajra Komić (III razred) od mogućih 36 bodova osvojila je zlatnih 34,5, a Faris Ramić je od ukupnih 36 osvojio 32 boda. To ih je plasiralo u finale u kojem je Faris osvojio 18 od 20 bodova, a Sajra 10 od 20. Tako su dobili srebrnu, odnosno bronzanu počast. Faris je na nivou BiH zauzeo drugu poziciju na ovom takmičenju.
Školegijum: To nije prvi put da su vaši učenici postigli međunarodne uspjehe. Koje biste još izdvojili?
Amna Dervišagić: U edukativnom programu Cubes in Space (2019) učenici su poslali kockicu u svemir i izvršili naučno istraživanje, o čemu sam pisala na web-stranici koju sam kreirala za ovaj projekat.
Brilliant Remote Sensing Labs (BRS-Labs), Hexagonov partner za razvoj obrazovanja, 2022. godine je ponudio svoj „Školski program za svemirsku i satelitsku tehnologiju do 3. razreda“ za srednjoškolce iz Bosne i Hercegovine. Program je ponuđen za 57 učenika iz pet škola.
Učenici su bili podijeljeni u tri grupe, po jednu za svaki modul, za takmičenje u tome koja škola ima najveći broj uspješnih učenika.
Tri certifikacijska modula koja je svaka grupa proučavala bila su nivoa Certificirani junior. Kursevi su Astronaut, Analitičar i interpretator satelitskih snimaka i Specijalista za obradu satelitskih snimaka i daljinsko istraživanje. Lijep aspekt ovog programa je taj što glavni akteri dolaze iz tri različite zemlje: SAD-a, BRS-Labs iz Egipta i gimnazija “Bosanska Krupa“ iz Bosne i Hercegovine. Grupa učenica je prošla obuku i naša škola je proglašena pobjednicom i dobila certifikat “Space and Satellite technology school” za 2022, a ja sam bila koordinatorica.
Globalno takmičenje Scientist For a Day (Naučnik/ica na jedan dan) međunarodna je inicijativa koju potpisuje tim naučnika/ica programa NASA’s Radioisotope Power Systems, a koja je u naučnoj zajednici prisutna još od 2015. godine. Misija i vizija ove globalne inicijative je potaknuti i inspirisati djecu i tinejdžere širom svijeta da razmišljaju kao naučnici. Sarah Šertović je nacionalna pobjednica za BiH.
Učenica Lejla Balkić 2022. godine plasirala se u polufinale svjetskog takmičenja u poznavanju klimatskih promjena, popularnoj Climate Science olimpijadi. Tema se ticala područja nuklearne energije u Danskoj! Danska je 1985. godine donijela rezoluciju u kojoj je navedeno da se u zemlji neće graditi nuklearni reaktori, no neki u zemlji zainteresirani su za nove metode proizvodnje nuklearne energije. Lejla je imala zadatak iznijeti svoje opcije rješenja ovog problema i istrajati u svom stavu vezanom za nuklearnu energiju. Sámo pojavljivanje Lejle u polufinalu svjetskog takmičenja za nas je već pobjeda znanja i kreativnosti te kritičkog mišljenja! Da je bilo zaista teško plasirati se u polufinale govori činjenica da je od 55.000 učesnika prijavljenih na takmičenje, ona odabrana u 5% najboljih u svijetu. Više o ovome na službenoj stranici Gimnazije.
Kristina Horvat Blažinović i Ida Blažinović osvojile su treće mjesto na međunarodnom natječaju Hrvatskog matematičkog društva za najbolju matematičku priču.
Lejla Balkić je također napisala priču “Utrka zmija Squerie” koja joj je donijela nagradu, knjigu “Matematička kuhinja” (Franka Miriam Brückler). Ona je i višestruka pobjednica u BiH na državnom takmičenju Djevojke objašnjavaju fiziku jer su njena dva videa proglašena najboljima.
Odbor sastavljen od članova Mense Srbija, udruge Kreativni učitelji i Instituta za suvremeno obrazovanje (ICE) odabrao je 30 radova koji su nagrađeni u sklopu natjecanja Dana inteligencije 2019, a jedan od njih je moj rad Ciceronova metoda pamćenja, a kasnije i “Einstein u mojoj kuhinji”.
Školegijum: U pismu kojim odbijate nagradu za Peti oktobar kažete da je vaš uspjeh prešućen, zanemaren, zataškan, gurnut pod tepih. Na koji način, tačno? Šta ste i od koga očekivali, a to je izostalo?
Amna Dervišagić: Povodom iznimnog profesionalnog uspjeha koji sam ostvarila na jednom od najprestižnijih svjetskih takmičenja iz astrofizike i astronomije – International Astrophysics and Astronomy Competition – gdje sam proglašena učiteljicom godine, obratila sam se Školskom odboru sa informacijom o tome, te napomenula da je izostala javna podrška Uprave škole učenicima i meni kao mentorici. Upoznala sam ih da mi je ova laskava titula dodijeljena u konkurenciji učitelja i mentora sa svih kontinenata i više od 90 zemalja svijeta, što je ogroman uspjeh ne samo za mene lično, nego i za našu školu, grad, kanton i cijelu Bosnu i Hercegovinu. U pismu sam izrazila svoje duboko nezadovoljstvo i osjećaj poniženja zbog potpunog ignorisanja ovog priznanja od strane školske Uprave. Nije izrečena niti jedna riječ čestitke (ni privatno ni javno!), niti je poduzeta inicijativa da se ovaj rezultat podijeli sa učenicima, roditeljima i širom javnošću. Ovakav pristup me degradirao kao nastavnicu, jer šalje pogrešnu i ponižavajuću poruku učenicima, roditeljima, kolegama i zajednici da se najveći međunarodni uspjesi ignorišu i zanemaruju. Odgovor Školskog odbora još nisam dobila, iako je Izvod iz zapisnika, bez spominjanja mog imena i razloga obraćanja, postavljen na oglasnu ploču.
Školegijum: Iz ironije kojom završavate pismo razumijem da niste sasvim zadovoljni stanjem u Vašoj školi, i da odgovornost za to stanje pripisujete poslodavcu, odnosno menadžmentu. Za šta ih konkretno smatrate odgovornim? Šta su po vašem mišljenju uradili, ili rade, loše, pogrešno, nedovoljno dobro, ili su propustili da urade? Šta nije uredu s kursom plovidbe tog broda?
Amna Dervišagić: Jedan pravi menadžer škole znao bi prepoznati vrijednost ovakvog uspjeha i odmah bi (što sam i spomenula u obraćanju Školskom odboru):
– organizovao zvanično saopštenje škole
– informisao lokalne i regionalne medije
– istakao priznanje na web-stranici i društvenim mrežama škole
– uputio javnu čestitku na oglasnoj ploči i u učionicama putem oglasa
– uključio učenike u proslavu ovog i sličnih uspjeha kao primjere motivacije i inspiracije, posebno jer su Faris i Sajra dobili srebreno i bronzano priznanje!
Osim toga, profesionalno i odgovorno rukovodstvo škole obavezno bi uradilo sljedeće:
– uputilo zvanično obavještenje i čestitku Ministarstvu obrazovanja i time istaklo da škola ima nastavnicu koja postiže vrhunske međunarodne rezultate, tražila prijem kod ministra ili u Vladi USK
– obavijestilo Pedagoški zavod, kako bi se ovaj uspjeh uvrstio u zvanične evidencije i publikacije o postignućima škola i nastavnika u kantonu
– predložilo da se ovaj uspjeh istakne u ljetopisu škole
– iskoristilo priliku da se kroz ovaj događaj dodatno poveća ugled škole u širem obrazovnom i društvenom okruženju.
Ignorisanje ovakve prilike značilo je da je škola propustila šansu da pokaže da njeguje izvrsnost i prepoznaje nastavnike koji su na međunarodnoj sceni ambasadori znanja i nauke, te da podrži kulturu u kojoj se uspjesi ne prešućuju, već se odmah valorizuju i koriste kao
primjer ponosa i motivacije.
Danas, nažalost, svjedočimo da se obrazovna ustanova može rušiti i institucionalno – dovoljno je ignorisanje, zataškavanje tipa “mi nismo nadležni”, kako je otprilike u zapisniku sa sjednice Školskog odbora i stajalo.
Jer šta bi se desilo da se neko usudi uraditi sve ono što sam u svome obraćanju tražila (a tražila sam samo ono što bih sama za svog radnika uradila) i time uzburka mirnu vodu?
Čini se da je došlo vrijeme u kojem je zadatak obrazovne institucije učiti djecu da je šutnja zlato, čak i ako ispod nje zaista sija zlato.
Zataškavanje tuđeg uspjeha je zapravo strah da će taj uspjeh poremetiti postojeći mir i pokazati nečiju nekompetentnost, zasjeniti one koji imaju moć, ali ne i rezultate. U ovoj zemlji izgleda treba poštovati hijerarhiju moći i njeno održavanje, a ne zajednički napredak!
Školegijum: Iako ne vjerujem sasvim da je vaša odluka oslobođena emocija, tj. da na nju nije uticala i povrijeđenost (ljudska je), vjerujem da branite ne samo lični integritet i dostojanstvo, nego i integritet i dostojanstvo nastavničkog poziva. Na koje sve načine je
taj poziv ugrožen i zašto mislite da Vaš gest može nešto promijeniti? Da li je ugrožen samo u vašoj školi, ili se takvo stanje koncentrično širi? Postoji li mjesto u kome je drugačije?
Amna Dervišagić: Nastavnički poziv je degradiran na više nivoa. Prvo, ekonomski – potcijenjeni smo i u finansijskom smislu i u društvenoj percepciji. Naš rad se često vidi kao puko prenošenje znanja, a zanemaruje se ogromna količina energije, emocionalnog rada i brige o djeci.
Nastavnici nerijetko postaju pijuni u igrama moći – njihovi uspjesi se zataškavaju, a greške se uvećavaju i koriste protiv njih (posebna priča je o disciplinskim postupcima).
Moj gest je bio gest male prelivene kapi i možda neće odmah promijeniti svijet, ali je poruka da neke stvari nemaju cijenu i da nagrade nemaju smisla ako se dodjeljuju zbog imidža fotelje uz širok osmijeh i zlatan zub, pred kamerama. Ako ijedan mladi nastavnik vidi da je moguće zadržati dostojanstvo, onda je moj postupak imao smisla.
Nažalost, mislim da je ovo šira pojava, posebno kod nastavnika starog kova. Naše društvo već dugo pokazuje nedostatak poštovanja prema obrazovanju, a to se vidi u tretmanu nastavnika.
Vjerujem da postoji mjesto na planeti na kojem je sve drugačije. Znam da ima zemalja gdje se nastavnici puno više cijene i uspjesi učenika i profesora ističu bez kalkulacija.
Školegijum: Šta ćete, ili još bolje, kako ćete odgovoriti đacima, ako vas pitaju zašto ste odbili nagradu? Jeste li je odbili i u njihovo ime?
Amna Dervišagić: Rekla bih im da sam nagradu odbila, jer ne želim da prihvatim nešto što dolazi sa zakašnjenjem (nakon 30 godina rada u obrazovanju). Učim ih da je važno ono što radimo svakodnevno, a ne ono što se jednom godišnje obilježi nekim protokolom. Mnogi me pitaju da li je nagrada novčana, ne znam, niti mi je važno.
