Nova čitanja

Izglupljeno u prevodu

Nepotpisani šamar prevodilaštvu

Amira Sadiković

12.01.2022

Detaljna analiza urnebesno tragičnog opisa Bosne i Hercegovine, prevedenog sa BHS-a na engleski, koju bi trebalo uvrstiti u sve školske programe kao primjer neznanja, neozbiljnosti i neodgovornosti.

Ilustracija: Velid Agović / Školegijum

Sasvim slučajno sam, u jednoj sali za sastanke u zgradi Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, na polici punoj različitih informativnih publikacija i brošura, primijetila knjižicu ambicioznog naslova Cultural Reader of the Peoples of Bosnia and Herzegovina. To bi bilo nešto kao čitanka o kulturi narodâ Bosne i Hercegovine.

Naslovnica kaže da se radi o modulu Interculturalism, ali nije jasno čemu modul pripada. Izdavač je CIVITAS, pa se posjetom internet-stranice te organizacije može pretpostaviti da se radi o dijelu materijala vezanog za građansko obrazovanje. 

Knjižica nema nikakav impresum, niti bilo kakve druge podatke u vezi s autorstvom, kao ni godinu izdanja. Naslovnica sadrži samo informaciju da se radi o saradnji CIVITAS-a i nečeg što se zove MDG-F Culture for Development Programme, te adresu CIVITAS-a i tri internet-adrese: civitas.ba, interkulturalizam.com i mdgfund.org. Na stranici civitas.ba nisam uspjela naći nikakvu informaciju o ovom izdanju, stranicu interkulturalizam.com pretraživač ne prepoznaje kao postojeću, a stranica mdgfund.org ne prepoznaje naslov u svom pretraživaču. Pošto nisam novinarka, već nastavnica i prevoditeljica, dalje nisam tražila.

Zaintrigirana naslovom kulturne čitanke (jer bi na engleskom jeziku ispravniji naslov bio Culture Reader – čitanka o kulturi), odlučila sam da ipak prođem kroz sadržaj tih sedamdesetak stranica (broj sam utvrdila jednostavnom metodom brojanja, jer niti postoji sadržaj, niti su stranice numerirane).[1] 

 

Uvod

Nepotpisani uvodni tekst počinje objašnjenjem da se tuga i radost smjenjuju u muškarčevom svakodnevnom životu. (Joy and sorrow are alternating in a man's day-to-day life.) Odavno osviješten, engleski jezik vrlo lagodno koristi riječ person/osoba, umjesto seksistički generičkog man/muškarac. U narednoj rečenici piše da za svaku priliku postoje pisana i nepisana pravila, koja primjenjuju pojedinci i grupe, u zavisnosti od vjerskih, kulturnih i drugih aspekata. (For each occasion there are written and non-written rules, which are applied by individuals and groups, depending on the religious, cultural and other aspects.) Pošto je naslov ukazivao na kulturu generalno, ovakvo ograničenje kulture na samo dio obreda nije najjasnije. U narednom pasusu objašnjeno je da se izdvajaju običaji vezani za rođenje djeteta, vjenčanje i sahranu, te vjerske praznike, čime se ilustriraju stavovi i vrijednosti tradicionalnih porodica i zajednica pet nacija koje žive u BiH: Bošnjaka, Hrvata, Jevreja, Roma i Srba. (We have singled out customs related to the childbirth, wedding and funeral, as well as those regarding religious holidays, illustrating views and values of traditional families and communities of five nations living in Bosnia and Herzegovina; Bosniacs, Croats, Jews, Roma and Serbs.) 

Neću ići u detalje, ali ću samo naglasiti da bi cijelom tekstu od koristi bilo dosta radikalno lektoriranje. Više sam zbunjena bila tim nacijama koje žive u BiH i čije se vrijednosti ilustriraju sahranama i vjenčanjima. 

U uvodu se dalje objašnjava da je zajedničko geografsko okruženje uslovilo sličnosti svih nacija, ali da su najveće razlike primjetne u upražnjavanju običaja vezanih za vjeru. (Shared geographical environment have [sic] conditioned similarities in great number of customs of all nations in B&H that have been developing under each other's influence for centuries. The biggest difference may be observed when practicing customs that are linked to religion and this is what we wanted to show in the Cultural Reader.) Dalje piše da je učenje o novim i različitim običajima i razumijevanje bitnih datuma i tradicija način da se uklone predrasude. (Learning of new and different customs and understanding important dates and traditions is the way to eradicate prejudice.) Uz pretpostavku da sve religije imaju svoje obrede, logično je pitanje kako to da se radi o novim i različitim običajima, a prethodno se govori o nacijama koje žive zajedno i koje su se vijekovima razvijale pod uzajamnim utjecajima. 

Uvod se završava objašnjenjem da je publikacija nastala pod sponzorstvom Programa Kultura za razvoj, kao dio UNICEF-ovih aktivnosti u obrazovnom sektoru (Development of the Cultural Reader to Different Customs and Traditions of the Peoples in B&H was sponsored by MDG-F – Culture for Development program as part of UNICEF activities in education sector).

Cijeli tekst strukturiran je podnaslovima Rođenje, Brak i porodica, Smrt i Praznici i, kako je naznačeno u uvodu, prvi dio je o Bošnjacima.

 

Bošnjaci

U prvoj rečenici piše kako Bošnjaci vjeruju da je bitno dijete imenovati imenom koje će imati dobar značaj. (Bosniacs believe that it is very important to name a child with a name that will have good significance.) Kako će ime u budućnosti imati dobar značaj? 

 

Civitas i UNICEF, Odjel za obrazovanje, odriču svaku vezu s ovom brošurom. Za nju nisu znali do upita Školegijuma, u pripremi ovog broja. Logotip Civitasa je zloupotrijebljen, a najvjerovatnije će se istražiti i odgovornost za neovlašteno preuzimanje i prevođenje sadržaja.

 

U narednom pasusu objašnjeno je učenje ezana i glasno izgovaranje imena djeteta, ali i da se sedam dana nakon njegovog rođenja organizira slavlje, te da se, uz klanje kurbana, djetetu brije glava i onda porodica podijeli to srebro u vrijednosti težine obrijane kose. To se objašnjava kao sadaka, a može predstavljati formalnost. (On the seventh day, along with kurban slaughtering, a baby's head is being shaved and then family gives away the silver in the amount of shaved hair weight. This may represent only a formality; the aim to share charity (Sadaqah) on that day to the needy ones.) Objašnjenje nije naročito jasno, ali priznajem, to nije običaj s kojim sam upoznata. 

Dalje stoji da je stub tradicionalne bošnjačke porodice supruga, odnosno majka, te da je muškarac glava porodice, hranitelj i zaštitnik, da žena nema obavezu da zarađuje za porodicu, a da ako želi da radi, treba da uskladi svoje obaveze između posla koji nije previše obavezujući i majčinstva, doma i obavljanja dužnosti za muža. (The pillar of the traditional Bosniac family is wife, that is, mother. Man is the head of the family, brad winner and protector hence he takes care of provisions. Woman is not obliged to provide for the family. If she wishes to work she needs to adjust her obligations between the job which is not too binding and motherhood, home and performing duties for the husband.) Ovako kategorična izjava je zapanjujuća. Uz poštovanje onima koji odaberu da ovako žive, nije jasno kako se može smatrati da je ovakvo viđenje uloge žene u braku i u društvu općeprihvaćeno pravilo.

U dijelu o smrti piše da ako član porodice umre u kući, članovi domaćinstva mu vežu bradu, obmotaju ga/je bijelim čaršafom, te ga/je stave na unaprijed pripremljenu podnu tkaninu, serdžadu. Tijelo se tad okrene na način da desno rame bude okrenuto prema Ćabi. (If a family member dies in the house, household members tie his beard, enshroud him/her with white sheet, and place him/her on the already prepared floor cloth, rug (serdžada). The body is then turned in the way that right shoulder is turned towards Kaba.) Gasulhana se ne spominje. Nije jasno zašto se prvi dio rečenice referira samo na muškarca, u smislu da mu se povezuje brada (beard – nakupina dlaka na donjem dijelu lica), a ne brada kao anatomski dio lica (chin), a u drugom dijelu se koristi zamjenica i muškog i ženskog roda. Dalje se objašnjava dženaza, ali i da se, da bi se klanjala dženaza i druge moliti se (iz nepoznatih razloga se, umjesto imenice molitva/prayer, koristi glagol, s nastavkom za, u ovom slučaju, množinu, prays), mora biti fizički sposoban i čist, što znači da je s abdestom. (So as to pray Janazah and other prays one should be physically fit and clean for ceremony, meaning that he is with abdest. Janazah is consisted of joint pray (Janazah-namaz) and burial itself.) Napominjem da je ovakav prevod na engleski na nivou početnika vrlo skromnog znanja. Ničim se ne objašnjava o čemu se radi, niti se koristi riječ koju je lako naći u rječniku engleskog jezika, a znači obredno pranje, ablution. Isto tako, na svim tehvidima i tevhidima (naizmjenično se koriste obje verzije, bez one koja se uobičajeno koristi na engleskom, tawhid) dijele se peciva, odnosno somuni. Ovaj dio završava se informacijom da postoje dva ramazana: prvi traje tri dana i označava kraj mjeseca ramazana, a drugi se dešava nakon hadža, te da se trodnevni ramazan završava proslavom prekidanja posta. (According to the Islamic rules, on one lunar year of Islamic calendar there are two Ramadan: the first one lasts three days marking the end of Ramadan month (Eid al-Fitr) and the second one that occurs after the Hajj (Eid al-Adha). Three-day Ramadan ends with Eid al-Fitr (Festival of breaking the fast).) 

 

Hrvati

U dijelu o Hrvatima objašnjava se da se za krštenje djeteta kum ili kuma uglavnom biraju među dobrim prijateljima, dragim osobama, čestitim i marljivim ljudima. (Godfather or godmother is mainly chosen amongst good friends, dear persons, honest and hardworking people.) Uglavnom, znači nekad i ne? 

Saznajemo i da je naviknuto da se prave šale na kumin račun. (It is accustomed to make jokes about godmother.) Kum se ne spominje u ovom kontekstu.

U nastavku saznajemo da se udvaranje obično obavlja tako da mladoženjini braća i rođaci posjete kuću jedne mladenke i od njenih roditelja traže blagoslov i prihvatanje da se ona uda. Pripremi se ručak u kući mladenkinog roditelja i, nakon što roditelji daju saglasnost, sjednu zajedno i uživaju, i nakon toga udvarači napuste dom i spremaju se za vjenčanje. (Courtship is usually done in the way that groom's brothers and cousins pay visit to a bride's house and ask from her parents a blessing and acceptance that she can marry. Lunch is prepared in the bride's parent's house and after the parents give their consent, they sit together and enjoy and after that suitors leave home and prepare for wedding.) Opis svadbenih običaja završava se mladenkinim pozdravljanjem s porodicom, što je obično vrlo sentimentalan i suzan trenutak. (Then the bride is saying goodbye to her family and this is usually very sentimental and tearful moment.)

I opet jedan zajednički element: u tradicionalnim domovima, muškarac se obično smatra glavom porodice. (In traditional homes, a man is seen as the head of the family.) Iz nepoznatih razloga glava porodice dobila je navodnike.

Nakon što je rečeno kako Bošnjaci, muslimani, vjeruju da smrt nije kraj, već samo prelazak iz ovog privremenog svijeta (dunjaluka – koji je inače tako uobičajen na engleskom da ni kurzivom nije napisan) u budući svijet (ahiret), koji je vječan (Bosniacs, Muslims, believe that death is not the end but only moving from this temporary world (dunjaluk) to the future world (ahiret) which is eternal), iz ove publikacije saznajemo kako Hrvati-katolici vjeruju da smrt nije kraj, već most, prelazak i rođenje u novi život. (Croats-Catholics believe that death is not the end but the bridge, cross over and birth into a new life.)

 

Slika 1

 

Podjednako je zanimljivo i da se na sprovodu ljudi u tišini kreću prema grobnom mjestu i mole. (After that, people move in silence towards the gravesite and pray.)

Premda se za scenu rođenja Isusova u engleskom jeziku uobičajeno koristi riječ manger/štalica ili nativity/rođenje, u ovom tekstu opredijelili su se za riječ crèche/vrtić, štalica, pa tako saznajemo da su vrtić i božićno drvo simboli Božića. Onda ide iznenađenje: vrtić simbolizira jedno rođenje. Obično se postavlja na istaknuto mjesto ili ispod božićnog drvceta, gdje djeca traže poklone. (Christmas symbols are crèche and Christmas tree. Crèche symbolizes a birth. It is usually placed on the prominent place or underneath the Christmas tree where children look for their presents.) 

Koliko je lošim engleskim napisan cijeli tekst ilustrira i objašnjenje da se misa polnoćka služi in the midnight: izbor prijedloga i korištenje određenog člana ukazuje na to da je ponoć neko mjesto u koje se može fizički ući (in the house itd.), umjesto odgovarajućeg prijedloga at midnight. Na to se nadovezuje i informacija da kršćani [trenutno – na ovo ukazuje upotreba glagolskog vremena] slave jednu od svojih centralnih dogmi vjeruje + množina [sic], uskrsnuće Isusovo. (Christians are celebrating one of their central dogmas of believes, resurrection of Jesus.) Izbor navoda iz ovog dijela ću završiti informacijom da se samo u vrijeme korizme mnogi vjernici uzdržavaju od sastanaka [sic, meet/susresti se, sastati se, meat/meso – ali šta je jedno slovo?], pića, kafe i cigareta. Zapravo, uzdržavaju se od stvari za koje su inače vezani. (Only at time of Lent, many believers abstain from meet, drinks, coffee and cigarettes. Actually they abstain from things they are usually attached to.)

Osim Uskrsa i Božića, drugih blagdana nema.

 

Jevreji

Dio o Jevrejima počinje opet neočekivanom specifičnošću da je dijete blagoslov od Boga. (The child birth is the blessing from God.) Zapravo, nije jasno na šta se mislilo. Rođenje djeteta bi ipak bilo birth of a child, a imenica childbirth znači porod. Fraza child birth nema smisla.

U opisu obrezivanja muškog djeteta samo djelimično nabraja se slijed radnji, koristeći dva izgovora istog naziva bez objašnjenja, i bez objašnjenja šta znači mohel. (Bris milôh, brit milah covenant of circumcision is a Jewish religious circumcision ceremony performed on the 8th-day old [sic] male infants by a mohel. This is a joyous family event when family invites numerous guests and it is accustomed that father prepares a feast, seudat mitzvah. Circumcision is performed in synagogue or family house. During the circumcision a child is given a name.) Doduše, u dijelu o Bošnjacima se samo spominje obaveza obrezivanja, koja se mora obaviti od rođenja do 13. godine života, bez bilo kakvih detalja o tradicionalnim elementima.

 

Cijeli tekst strukturiran je podnaslovima Rođenje, Brak i porodica, Smrt i Praznici.
 
Bošnjaci vjeruju da je bitno dijete imenovati imenom koje će imati dobar značaj. (Bosniacs believe that it is very important to name a child with a name that will have good significance.)
 
Ako član porodice umre u kući, članovi domaćinstva mu vežu bradu, obmotaju ga/je bijelim čaršafom… (If a family member dies in the house, household members tie his beard, enshroud him/her with white sheet...)
 
Pripremi se ručak u kući mladenkinog roditelja i, nakon što roditelji daju saglasnost, sjednu zajedno i uživaju, i nakon toga udvarači napuste dom i spremaju se za vjenčanje. (Lunch is prepared in the bride's parent's house and after the parents give their consent, they sit together and enjoy and after that suitors leave home and prepare for wedding.)

 

Ni u prvom dijelu, o rođenju, ni u drugom, o braku i porodici, ne spominju se Jevreji sefardi. Tek se spominje da je u BiH naviknuto [sic] da svekrva počne pjevati Jo soj kontenta... pozivajući mladu i druge članove vjenčanja [sic] da izraze svoje zadovoljstvo ostvarenim spojem. (In B&H it is accustomed that mother-in-law starts singing Jo soj kontenta... inviting bride and other wedding members to dance and express pleasure with match made.) Nikakvo se objašnjenje ne daje za jezik pjesme. 

Iznenađuje da se, uz sve što nije rečeno, opet naglašava da je tradicionalna jevrejska porodica u BiH vrlo patrijarhalna, što ne znači da su žene zanemarene i bez osnovnih prava. Dalje se objašnjava da prema jevrejskom zakonu žena nema obavezu da učestvuje u molitvama u sinagogi (može ako hoće), jer se smatra da ionako ima previše obaveza i dužnosti. Njen glavni zadatak je da održava tradiciju jevrejskog domaćinstva i porodice. (Traditional Jewish family in B&H is very patriarchal which does not mean that women are neglected or without basic rights. According to the Jewish law woman does not have obligation to participate in the prayers in synagogue (she can if she wants), because it is considered that she has too many obligations and duties as it is. Her major task is to maintain tradition of Jewish household and family.)

Sefardi se tek spominju u dijelu o smrti, i to tako što se kaže da bosanski Sefardi ritual (sahrane) započinju sljedećim riječima: Ciduk Ha din, cadik Adonaj, bez objašnjenja o čemu se radi, a u nastavku se daje dosta štur slijed radnji.

U dijelu o praznicima, u odjeljku o Šabatu, govori se samo o jevrejskom narodu u BiH, koji je (u prošlosti – na to ukazuje upotreba glagolskog vremena) pripremao uevas inhaminadu, tvrdo kuhana jaja s korom luka i uljem, hamin ili cholet, posebno pripremljen grah, razna jela od košer životinja (perad, janje i ovca) i ribu. (In Bosnia and Herzegovina, Jewish people were preparing uevas inhaminadu, hard-boiled eggs with onion peel and oil, hamin or cholet, specially prepared beans, various meals from kosher animals (poultry, lamb and sheep) and fish.) Cijeli ovaj dio teksta karikaturalno je reduciran. Informacije o jevrejskoj tradiciji u BiH lako su dostupne onome koga zanimaju. Preporučujem kratak, zanimljiv i informativan tekst Sonje Samokovlije o Jevrejima u BiH, Judaizam – nedjeljiva vjera i tradicija: micve i običaji.[2]

Nakon ovog dijela slijedi dosta iscrpan opis praznika (Pesah, Šavut, Roš hašana, Jom Kipur, Sukot, Hanuka, Tu bišvat i Purim). U opisu načina na koji se obilježava Pesah, u tekstu o sederu, tradicionalnoj večeri, kratko se spominje Hagada, koja se drži u Sarajevu, pa se spominju i Sefardi (ovaj put kao Sephardim Jews, a prethodno kao Sephard Jews, bez obrazloženja), koji su se naselili u Bosni nakon što su raseljeni iz Španije. (One of the most famous and preserved books of Haggadah from XIV century is kept in Sarajevo and exhibited in the National Museum in Sarajevo. It was brought by Sephardim Jews, who settled in Bosnia after they had been displaced from Spain.) 

Sefardi se spominju i na samom kraju dijela o Šavutu – posebno pecivo poznato kao Monte de Sinai s grožđicama i mlijekom nekad se serviralo u BiH (Special pastry known as Monte de Sinai with raisins and milk used to be served in B&H), te na kraju teksta o tome kako se obilježava Roš hašana – običaj u sefardskim porodicama u BiH za Roš hašanu je da se služi kaldu di gaina (pileća supa), pastel, sungato (jelo napravljeno od sjeckanog mesa i prase), kao i razne vrste slatka (tikva i jabuka). (It is a custom in Sephardim families in Bosnia and Herzegovina on Rosh Hashanah to serve kaldu di gaina (chicken soup), pastel, sungato (dish made of chopped meat and leek), as well as different kinds of fruit preserves (pumpkin and apple).) I opet se spominju u dijelu o prazniku Tu bišvat, za koji se objašnjava da nije vjerski, te da ga Sefardi nazivaju i Frutas. (The Sephards also calls [sic] it Frutas.)

I dalje se, pa do kraja, više ne spominju bosanskohercegovački Jevreji. Nema pomena, recimo, specifičnosti očuvanja jezika sve do 20. vijeka, što je posebno bitno u svjetlu činjenice da se ladino nalazi na listi ugroženih jezika. Aškenazi se ne spominju, premda je lako dostupna informacija da je, na primjer, jedina aktivna sinagoga u Sarajevu zapravo aškenaska, te da je, recimo, najveća sinagoga sagrađena na Balkanu danas kulturni centar (BKC)... 

Autorska neukost i šlamperaj ogledaju se i u činjenici da se jevrejske opštine nazivaju municipalities. Posjeta internet-stranici bilo koje jevrejske opštine će pokazati da su to communities, a termin municipality koristi se za javne upravne strukture lokalnog nivoa. 

 

Romi

U poglavlju o Romima u cijelom tekstu koristi se fraza romski narod/Roma people, umjesto formalnog Romani, ili često korištenog the Roma. 

Tekst počinje blago bizarnom informacijom da se rođenjem i presijecanjem pupčane vrpce dijete uvodi u svijet, uz zbunjujuću upotrebu fraze navel cord, što je doslovni prevod pupčane vrpce, koja se na engleskom naziva ili umbilical cord ili, rjeđe, navel string. (By birth and with cutting the navel cord a child is introduced into the world.) Ovakva rečenica je, može se reći, prikladna najava dužeg slijeda omalovažavanja i predrasuda.

U istom, uvodnom dijelu odjeljka o rođenju piše kako romski narod vjeruje da nije dobro da jalova žena pogleda novorođenče, jer mu (ono – zamjenica koja se odnosi na jalovu ženu) može nauditi, isto kao i žena sa svijetlim očima, plavim ili zelenim. (Roma people believe that it is not good that barren women look at the newborn, because it may hurt it. The same goes for women with bright eyes (blue or green.)

Izjava o jalovoj ženi u potpunosti se uklapa u ono što slijedi: romski narod vjeruje da beba treba prvo dojiti desnu dojku, jer je to dobra strana, pa detalj: otac djeteta slavi rođenje s porodicom i prijateljima. (Roma people believe that a baby should first suck the right breast, since according to their tradition, right side is the good Side. Father of the child celebrates its birth with family and friends.)

Slijedi objašnjenje statusa žene: kad postane majka, Romkinja dobija viši društveni položaj i ugled u porodici i u godinama [sic] postaje stvarni autoritet u porodici?!? (When she becomes a mother, a Roma woman obtains higher social position and reputation in the family and in years she becomes a real authority in her family.)

Ovdje i svi koji imaju šišane kume/kumove mogu saznati porijeklo tog običaja: u nekim krajevima, kad dijete navrši godinu, kum mu šiša kosu. (In some areas, when a child is one year old, its godfather cuts its hair.)

Odjeljak o braku i porodici počinje vrlo čestim, izuzetno štetnim stereotipom: Tradicionalno, romski narod se rano ženi, često čak i prije punoljetstva. No, na ovome se tekst ne zaustavlja, već se nastavlja pokroviteljskim, uvredljivim i ponižavajućim objašnjenjem: Brakovi se obično dogovaraju među porodicama, što je način da se spriječe problemi i teškoće s kojima se mlada ženska osoba može susresti dok traži životnog partnera. (Traditionally, Roma people marry very early and very often even before they became of age. Marriages are usually arranged between two families, which is a way of preventing troubles and difficulties upon which a young female person may encounter while looking for a life partner.)

 

Opis svadbenih običaja završava se mladenkinim pozdravljanjem s porodicom, što je obično vrlo sentimentalan i suzan trenutak. (Then the bride is saying goodbye to her family and this is usually very sentimental and tearful moment.)
 
Kad postane majka, Romkinja dobija viši društveni položaj i ugled u porodici i u godinama [sic] postaje stvarni autoritet u porodici. (When she becomes a mother, a Roma woman obtains higher social position and reputation in the family and in years she becomes a real authority in her family.)

Potom duša ljudskog bića koje se ispovjedilo i pričestilo i pozdravilo s njegovom/njenom porodicom napušta tijelo. (Then soul of a human being, who confessed and took communion, and said goodbye to his/her family, leaves the body.)

 

Na isti način se nastavlja: Porodica prodaje djevojku mladoženji i cijena zavisi od njene ljepote, moralne čistote i bogatstva njene porodice. Cijena se izražava u zlatu i novcu, kao simbol vrijednosti i časti. Onda ide pokušaj objašnjenja, koji samo slijedi istu predrasudu: Premda ovakav običaj može djelovati kao kupoprodajni posao, u stvarnosti nije tako. Takozvana cijena za mladu je samo način da se iskaže poštovanje prema čistoti nje i njene porodice, zapravo njenog djevičanstva. Najveća uvreda i sramota za porodicu kad je bračni dogovor u pitanju u romskoj zajednici je ako se mlada proda kao djevica, ali se ispostavi da nije. (A family sells girl to the groom and the price depends on her beauty, moral purity and wealth of her family, The price is expressed in gold and money, as a symbol of value and honor. Although this custom may seem as buying and selling business, in reality, it is not the case. So-called price for the bride is only a way of expressing respect towards the purity of herself and her family, in fact, her virginity. The biggest offence and shame for the family in terms of marriage arrangements within Roma community is if a bride is sold as a virgin, but it turns out that she is not.) 

 

Srbi

Slijedeći abecedni redoslijed, posljednji je dio o Srbima. I u ovom dijelu se, dosljedno, sve svodi na nekoliko vjerskih obreda.

Nakon objašnjenja da je, uz rođenje, najsretniji događaj za svaku srpsku pravoslavnu porodicu svakako krštenje, slijedi detaljan opis ceremonije krštenja, a u dijelu nakon toga dodaje se da je, uz rođenje i krštenje, vjenčanje svakako jedan od najradosnijih i najsvetijih trenutaka u životu pravoslavnog naroda. (Apart from birth and baptism, wedding is certainly, one of the happiest and most solemn events in the life of Orthodox people.) Opis vjerskog vjenčanja uključuje i udvaranje, tokom kojeg se porodice sastaju da se dogovaraju (Religious wedding ceremony is preceeded by the customs related to the courtship, when the two in-law families meet and discuss the wedding), odabir kumova, koji su i sponzori porodice, ako se ta uloga prenosi s generacije na generaciju. (The groom has a best man and the bride gas bridesmaid, who are usually their best friends or family sponsors, if this role is transferred from one generation to another.) Nema objašnjenja šta bi mogli biti sponzori porodice

Nakon detaljnog opisa obreda crkvenog vjenčanja, objašnjava se da je srpska pravoslavna porodica kao mala crkva i zadržava sve karakteristike božijeg hrama, sa strahom od Boga, čestitošću, junaštvom, umjerenošću, samodisciplinom, pobožnošću itd. (Serbian Orthodox family is viewed as a "small church" and it keeps all the characteristics of God's temple with the fear of God, honesty, heroism, temperance, self-discipline, piety, etc.) Završava se objašnjenjem da, iako se otac smatra glavom porodice u tradicionalnim porodicama, kako kaže srpska poslovica: žena je stub porodice, i to dosta govori o ulozi žene. (Although father is considered as head of family in traditional families, as the Serbian proverb says a woman is a pillar of a family, and it says a lot about the role of a woman.) Ovdje glava porodice opet nema navodnike.

U odjeljku o smrti objašnjava se da se zna, iz uobičajenog iskustva, da se umiruća osoba mora obavezno ispovjediti i pričestiti prije smrti (naročito oni koji su teško bolesni, kad se može predvidjeti njihova uskoro [sic] smrt), te da potom duša ljudskog bića koje se ispovjedilo i pričestilo i pozdravilo s njegovom/njenom porodicom napušta tijelo. (It is known based on common experience that a dying person must necessarily confess and take communion before death (especially with those seriously ill, where one can predict their soon death). Then soul of a human being, who confessed and took communion, and said goodbye to his/her family, leaves the body.)

U opisu statusa i načina obilježavanja Vaskrsa saznajemo da se radi o pokretnom prazniku (Easter is a movable holiday), da se jaja farbaju na veliki petak – namjerno koristim malo slovo, jer tekst govori o Great Friday (Good Friday), isto kao što u dijelu o Uskrsu govori o Great Saturday (Easter Sunday). 

U opisu Božića saznajemo da postoji Tucindan, bez ikakvog objašnjenja naziva. (Two days before Christmas, on the 5th day of January is so-called Tucindan, when wheat is prepared and lamb or pork, which will be roasted on Christmas Eve and served on Christmas Day.) Opis paljenja badnjaka završava se objašnjenjem porijekla riječi badnjak, koja potiče od riječi budnjak, koja potiče od stare slavenske riječi bdet(i), koja znači biti budan, gledati/paziti. (Word badnjak originates from the word budnjak and this one from the old Slavic word bdet(i), which means to say awake, to watch.)

U opisu slave saznajemo da se radi o jednom od glavnih oblika srpske pravoslavne vjere, koji nije znan ostatku hrišćanskog svijeta. (One of the main forms of Serbian Orthodox religion, which is not known to the rest of the Christian world, is St. Patron's Day.) Nakon detaljnog opisa slave, saznajemo i da svetog Savu slave svi Srbi, bez obzira na to koji svetac je njihova slava, pa i škole i obrazovne ustanove. (Therefore, this is also St. Patron's Day of schools and other education institutions, and generally of all Serbian churches.)

 

Zakucavanje stereotipa

Izuzetno je teško predstaviti sve probleme ove publikacije. Teško je uporedo predstavljati izvorni tekst i prevod, jer to oduzima dosta prostora. Način na koji je to ovdje urađeno pokušaj je da se ilustrira i koliko je tekst loš u pogledu sadržaja, i koliko je prevod na engleski loš. 

Nedovoljno je reći da se radi o stereotipu, jer je na nekim mjestima tekst čak uvredljiv – naročito kad se govori o Romima. Kultura je svedena na loše predstavljenu kombinaciju narodnih običaja, koji se mjestimično i proizvoljno pripisuju samo jednoj naciji. Ne umanjujući značaj vjerske tradicije, ne negirajući prisustvo vjerskih običaja i pravila u svakodnevnom životu, nemoguće je savremenu kulturu svesti samo na vjeru. Uz to, u tekstu se ne naznačava ni da li se radi o običajima koji imaju utemeljenje u vjeri ili ne. Također, ne ukazuje se na to koliko običaja postoji koji su zajednički svima što ovdje žive, ne samo narodima u BiH, već i široj regiji. 

Jezik publikacije je u najmanju ruku karikaturalan. Premda se nigdje ne može naći informacija o tome da li se radi o prevodu (jer na naslovnici samo piše English Language), to se može pretpostaviti, recimo, na osnovu rečeničke strukture i mase neprevedenih termina. Greške kojima tekst vrvi su raznovrsne: rečenička struktura, glagolska vremena, leksika, apsolutno nepoznavanje upotrebe i funkcije članova u engleskom jeziku... Na nekim mjestima lako se prepoznaje doslovni prevod s našeg jezika, dok se na nekim mjestima posezalo za rješenjima koja na engleskom zvuče besmisleno, npr. sharia marriage is made/šerijatski brak se pravi – ovakav glagol ne može se koristiti u ovom kontekstu; during this holiday no physical work is done/tokom ovog praznika nikakav fizički rad se ne radi – fizički rad je manual labor. Primjer poput parents have primate role in the family ne može se smisleno prevesti ni u svrhu ilustracije: primate je ili primat – pripadnik biološkog reda koji uključuje lemure, majmune itd., ili primas – počasni naslov određenih katoličkih velikodostojnika.

Prevodilački posao je ozbiljan, odgovoran i zahtjevan. Uz razumijevanje izvornika, prevod traži poznavanje jezika na koji se prevodi do mjere u kojoj će se osigurati da iskaz na izvornom jeziku i iskaz u prevodu imaju isti efekat – da kažu manje ili više istu stvar. Ovakav prevod pokazuje neznanje, neozbiljnost i neodgovornost, za šta nema ni obrazloženja, ni opravdanja. 

Neshvatljivo je da se ovakva publikacija, bez impresuma i sa ovakvim sadržajem, distribuira u zgradi Vlade. Reduciranje kulture na ovaj način sramotno je neuko, a zakucavanje stereotipa time što se uvode u edukativni materijal nešto je što bi, da postoji način da se to uradi, tražilo da se nekoga pozove na odgovornost. 

I na kraju: nepismen prevod koji vrvi od grešaka svih mogućih vrsta ne bi se smio štampati. Nažalost, često se susrećemo s tekstovima za koje neko tvrdi da su na engleskom jeziku. Problem prevodilačkog posla kod nas (i ne samo kod nas) je što se često misli da svako ko zna strani jezik može biti i prevodilac. Ovakve publikacije dokaz su upravo takvog stava – zašto bi nešto radio školovan, iskusan prevodilac, zašto bi se angažirao lektor, ako se to može i ovako?

 

Tekst Nepotpisani šamar obrazovanju je objavljen u 21. broju štampanog Školegijuma (septembar 2017. godine). Pročitajte i druge tekstove u serijalu Izgubljeno u printanju.

 

[1] Pošto je nemoguće navesti nenumeriranu stranicu, u daljem tekstu će se kurzivom navoditi moj prevod sadržaja, a rečenica iz izvornika će biti u zagradi.

[2] El Mundo Sefarad: Židovi u Bosni i Hercegovini Judaizam.

Najnovije

Povodom knjige Glupost ne zastarijeva – Obrazovna politika u Kantonu Sarajevo, u sloumoušnu

Dokument o propadanju obrazovanja

Srđan Puhalo

Lektira i izbjeglice

Ostrvo, zid i most

Edo Hirš

Obrazovanje u BiH

Ni humanizam ni renesansa

Vedran Zubić

Povodom beogradskog okruglog stola Reforma u karantinu

Osnovni preduslov za reformu je da se dnevna politika isključi iz nje

Dženeta Ajanić

Istorijska slikovnica za uzrast 8+

Stjasni apjij

Nenad Veličković