U evropskim gradovima se betonske površine pretvaraju u travnjake, a u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, u samopercipirano elitnom naselju Otoka zagovara se asfaltiranje travnjaka. Ne cijelog, samo jedne njegove ivice, nekih pedesetak kvadratnih metara, sitnica.
Inicijativa dolazi od Savjeta mjesne zajednice, koji za 4. juli saziva Zbor stanara s očekivanjem da to asfaltiranje legalizira svojim glasanjem. Članovi savjeta, sve razumni, obrazovani i odgovorni ljudi, u najboljoj namjeri na ovaj način pokušavaju riješiti problem manjka parkirnih mjesta u naselju. U nastavku ću pokušati objasniti:
1. zašto takvo rješenje nije dobro
2. zašto se temom parkiranja bavi portal namijenjen kritici obrazovnih politika i praksi.
1.
Predlagač (Savjet mjesne zajednice) svoj prijedlog obrazlaže činjenicom da je jedan dio travnjaka planiranog za asfaltiranje već upropašten. Naime, na tom dijelu, dakle, travnjaku, već nekoliko mjeseci stanari ionako parkiraju automobile (njih 4, ukupno) pa tu trave više ni nema, ima samo blata kad padne kiša. (Duž ivice je ranije bila postavljena drvena ograda – razvaljena; posađena poslije toga i živa – radnici KJKP Park greškom je ošišali.) Automobili parkirani na taj način istovremeno otežavaju manevrisanje kamiona gradske čistoće, a ponekad i onemogućavaju, zbog čeka odvoz smeća nije uredan i pravovremen.
Ne znamo šta se sve preduzelo u vezi s parkiranjem na travnjaku. Koliko je puta pozvana policija, koliko se puta odazvala? Ako nije, a očito nije, jesu li o tome obaviješteni ministarstvo i inspekcija? Savjet MZ u pozivu za zbor te informacije nije iznio. Da jeste, možda bi bilo jasnije kako je moguće (ko je odgovoran) da se vozači mjesecima parkiraju na travi i da za to – nema rješenja. Drugim riječima, ne sankcionira se kršenje zakona, nego se prekršioci nagrađuju legaliziranjem vandalskog ponašanja. Ništa novo, u gradu koji se utrostručio obimom prije svega zahvaljujući divljoj gradnji i naknadnoj legalizaciji. Ono što je novo, možda, jeste pokušaj da se odgovornost za prihvatanje divljaštva kao načina rješavanja ličnih ili grupnih problema podijeli ravnomjerno na sve građane (na zbor stanara!), i za promjenu skine sa opštinskih vlasti.
Način na koji je sazvan zbor, preko Facebooka, ne obećava kvalitetnu raspravu; u pozivu, osim slike sa dijelom travnjaka obojenim u bijelo, nema baš mnogo korisnih informacija. Ne zna se koliko će se parking mjesta dobiti. Ne zna se kolika će biti ukupna površina potkačene trave. Nema, što je najvažnije, alternativnih rješenja. Savjet se predstavlja kao neutralan, ali po tome kako pitanje delegira, kao biti ili ne biti, očito je navijački pristran.
U pozivu na Zbor stanara Savjet MZ se zahvalio (parafraza) Opštini Novi Grad Sarajevo i načelniku Semiru Efendiću koji su prepoznali i podržali angažman Savjeta te izrazili spremnost da realizuju asfaltiranje travnjaka.
Načelnik Efendić u podršci takvim inicijativama ima iskustva (jedan primjer je izmještanje dječijeg igrališta na Alipašinom polju i pretvaranje travnjaka u parking s naplatom), ali ono što ne znamo jeste ima li opština kojoj je on na čelu i druga rješenja za nedostatak parking prostora. To što građani njegove opštine nemaju gdje parkirati životniji je i daleko važniji problem od toga što nacionalni fudbalski tim nema svoj stadion. Ali, na naslovnici opštinskog Biltena svejedno smo vidjeli idejno rješenje stadiona u Halilovićima, ali ne i idejna rješenja podzemnih garaža ispod, recimo, školskih igrališta.
Pominjanjem Opštine i načelnika Efendića Savjet MZ Otoka je nehotično, ali sasma opravdano u problem koji nastoji riješiti prizvao politiku. U Programu skupštinske većine 2021–2022. pregovarački timovi Naše stranke, Naroda i pravde, Socijaldemokratske partije, Nezavisne bosanskohercegovačke liste i nezavisnih zastupnika u Skupštini KS ispregovarali su da treba u zakonsku nomenklaturu ubaciti termin zelena gradska površina, a potom kao takvu i u urbanistički plan Sarajeva i regulacione planove gradskih općina, kako zelena gradska površina ne bi mogla i dalje biti regulacionim planom proizvoljno i regularno pretvarana u građevinsko zemljište što je trenutno slučaj". Iako to u mandatu ispregovarača nije do sada učinjeno, urbane zelene površine ostaju i politički žeton. Prema tome, Zbor stanara neće odlučivati samo o desetak(?) parking mjesta, nego i o političkom pitanju: hoće li se devastacija gradskih zelenih površina načelno zaustaviti ili će se njihovo betoniranje prepustiti slučaju i ad hoc urbanističkim rješenjima? Ako se načelniku dopusti da realizuje inicijativu (čiju, ni to ne znamo: Savjet se sakrio iza formulacije inicijativa stanovnika; kojih? Jednog, ili više njih? Zašto nije priložena, u pismenoj formi, pozivu na zbor?) koje će ga načelo spriječiti da na drugom mjestu u naselju na travnjaku ne napravi benzinsku pumpu? Što je, uostalom, prije nekoliko godina pokušao, ali ga je tadašnji Savjet, i zbor od oko 200 građana mjesne zajednice, u tome spriječio, pozivajući se upravo na ono što bi sada trebalo da sami prekrše – zaštitu zelenih površina. Par mjeseci uoči opštinskih izbora servirati ovakav poklon aktuelnom načelniku sve je drugo osim politička neutralnost.
Nedostatak parking mjesta, najzad, nije problem koji trebaju rješavati građani / stanari / stanovnici mjesnih zajednica izjašnjavajući se ad hoc o nepromišljenim i loše obrazloženim anonimnim inicijativama. To je problem gradske i kantonalne vlasti, stvar strateških i dugoročnih rješenja osmišljenih u krugovima struke. I to nas dovodi do – obrazovanja.
2.
Problem s parking prostorom nije nov, i nije specifičan samo za Sarajevo. Svi se gradovi sa njim bore, a neki iz te borbe izlaze i kao (trajni ili privremeni) pobjednici. Od njih bi se možda nešto moglo naučiti. Možda na saobraćajnom i arhitektonskom fakultetu već ima cijela jedna biblioteka diplomskih i magistarskih radova koji nude stručna rješenja za problem parkinga na mnogim mikrolokacijama u gradu. Možda na javnom univerzitetu, koji građani plaćaju, postoji svijest o tome da se znanje profesora, magistara i diplomanata potvrđuje i u praksi, a ne samo ocjenama, bodovima, napredovanjem i diplomama. Možda ministarstva zadužena za tzv. saobraćaj u mirovanju sarađuju s fakultetima, možda su već tražila pomoć, možda su naručila kvalitetna, stručna, izvodljiva i građanima prihvatljiva rješenja. Jer ona s kojima su do sada intervenisali u prostor nisu bila takva. U pravilu, iza njih su ostajali loše iscrtan asfalt, šume nepotrebnih saobraćajnih znakova i po nekoliko parking mjesta manje.
Divljaštvo se širi na račun znanja. Nesposobnost kantonalne, gradske i opštinske vlasti frustrira građane koji na kraju zaključe (pogrešno) da se za rješenja trebaju pobrinuti sami. To što će planiranom divljaštvu dati demokratsku formu (kroz nadglasavanje ostrašćenih strana u prostorijama Mjesne zajednice) ne čini betoniranje trave manje glupim nego što jeste. Ali pošto se radi o travi na prilazu osnovnoj školi, ono šalje đacima, djeci i budućim glasačima prilično jasnu poruku: da se u svijetu njihovih roditelja problemi ne rješavaju pameću, dogovorom, strpljenjem, upornošću, poštenjem, odgovornošću, nego sve suprotno tome.
