U uputstvu o organizaciji tamičenja iz Bosanskog jezika i književnosti, Hrvatskog jezika i književnosti, Srpskog jezika i književnosti (kako se zvanično zove nastavni predmet u Kantonu Sarajevo) za školsku 2023/2024. Ministarstvo za odgoj i obrazovanje KS propisuje da se Prilikom izrade testnih zadataka i vrednovanja istih koristi Pravopis bosanskoga jezika iz 1996. godine. Ne najnovija verzija sa mobilnom aplikacijom iz 2017. Ne čak ni školski priručnik iz 1999. Nego baš onaj – zeleni – iz 1996.
Sjećam se takmičenja iz bosanskog u osnovnoj školi. Nije bilo zadataka koje smo trebali riješiti kao na matematičkom takmičenju. Ne, sjećam se samo spiska riječi na kojem smo trebali loviti greške. Vazna ili vaza. Sjećam se da sam razmišljala kakva li je to glasovna promjena, šta li je to. Ali, od mene se nije očekivalo da odredim od koje riječi potiče vaza niti otkud ubačeni sonant n, nego, jednostavno – koji oblik je po pravopisu. Nemam fotografsko pamćenje pa se nisam proslavila na ovom takmičenju. Na matematičkom sam, pak, dogurala do federalnog.
Piše li se Ulica Ive Andrića ili ulica Ive Andrića zavisi od toga shvatamo li ulicu dijelom naziva. U izdanju iz 1996. nije se shvatala dijelom naziva, a u izdanju iz 2017. se shvata.
Kod Bulevara branioca Dobrinje nije važno veliko i malo slovo koliko činjenica da Dobrinju nije branio jedan muškarac! Čemu rasprava o pravopisu kad se pravopisa administracija ne drži? (Pokazuje to i Ministarstvo korištenjem zamjenice isti, koja se, iako dio administrativno-pravnog stila, ipak ne bi trebala koristiti u tekstu o takmičenju iz bosanskog jezika. Pokazuje i nelogična (a time i nepismena) konstrukcija Terminološko korištenje ženskog ili muškog roda u ovom Uputstvu podrazumijeva uključivanje oba roda. Kako korištenje roda može podrazumijevati oba roda?! I čemu ili kad koriste samo muški rod!?)
Nije pitanje piše li se rok muzika ili rok-muzika nego je pitanje čemu ta crtica i čemu silni izuzeci u pravilima o sastavljenom i rastavljenom pisanju riječi. Odnosno, ako po jednom pravopisu može odvojeno, a po drugom mora sa crticom – zar onda nije svejedno? Je li Van Beethoven ili je van Beethoven, je li Tuzla Grad soli ili grad soli, je li Socijalistička federativna republika Jugoslavija ili je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija – zavisi od izdanja pravopisa (i tu se manje-više razlike u pravopisnim rješenjima između dva izdanja i završavaju). Ali, umjesto da driblamo djecu po određenom pravopisu, zar ne bismo s njima trebali pričati upravo o principima koji stoje iza pojedinih pravopisnih izbora? Drugim riječima, je li pravopis sredstvo dresure ili priručnik u koji zavirimo kad imamo nedoumicu vazna ili vaza?
Posebno danas, kad ne moramo čak ni razmišljati ide li v prije ili poslije u, nego jednim klikom dobijemo rješenje!
Predajem bosanski/hrvatski/srpski kao opći predmet studenticama i studentima žurnalistike koji inače studiraju na engleskom. Prva i najvažnija lekcija iz velikog i malog slova jeste: ne prenosite pravila iz engleskog! Nije Nagrada za Perspektivnog Sportistu nego je Nagrada za perspektivnog sportistu (ako je to zvanični naziv!)! Čemu izuzeci i različiti principi u pravopisnim pravilima ako neće zapamtiti ovu osnovnu stvar? Nije na dnevnoj bazi, nego je dnevno; ne može na kraju dana, idiom je na kraju krajeva. Često jedni drugima uskaču u toku časa u pomoć – rilejtati se kaže na našem suosjećati se, heritage je naslijeđe. O benefitima, adresiranju problema, činjenju razlike ne znam više ni vrijedi li pričati...
Da se ne zamajavamo dalje, nije nalogodavcima takmičarskih pravila na umu crtica i veliko i malo slovo. Zeleni pravopis je njihov zato što ne dozvoljava leksičke dublete. Zna se da mora lahko, mehko, kahva, uvjet, opće i općina, a ne može, kako dopušta izdanje iz 2017. godine, i lako, meko, kafa, kava, uslov, opšte i opština. Novo izdanje to dopušta jer je jezička praksa u 20 godina pokazala da su ovi oblici opstali uprkos dresuri. Ministarstvo to ne dopušta jer takmičenje ne treba pokazati ko se dobro (argumentovano, logično) izražava, nego ko je dobar Bošnjak. Iz istog razloga nema uputstva o tome koji od različitih izdanja hrvatskih ili srpskih pravopisa učenici na takmičenju trebaju koristiti.
Takva jezička politika slijepa je i gluha na stvarne potrebe učenika i stvarne probleme u praksi. Vrijednosti koje prenosimo putem primjera iz pravopisa, nažalost, nisu tema časova o velikom i malom slovu. A dvije važne vrijednosti koje izborom (savremenih, praksi bližih) primjera novo izdanje pravopisa odražava jesu inkluzivnost i rodna ravnopravnost. U primjerima tako možemo naći isječke iz djela Feride Duraković, Jasmine Musabegović, Bisere Alikadić i drugih spisateljica; primjera ima i iz Ćopića i iz Andrića... Subjekti i predikati nisu isključivo u muškom rodu; kroz cijelu knjigu nailazimo na doktorice, magistrice, asistentice, urednice, hafize...
Dakle, kad Ministarstvo kaže da se držimo starog izdanja, kaže nam ustvari da inkluzivnosti i rodnoj ravnopravnosti nema mjesta u školi.
