Odgojni aspekti

Homo sepsiens

Nenad Veličković

10.11.2021

Hipokratova zakletva s desnicom na Bibliji; obrazovanje i abortus

Ilustracija: iz filma "Sedmi pečat" ("Det sjunde inseglet", 1957) Ingmara Bergmana

"Izabela S. je u 22. tjednu trudnoće dovedena u bolnicu jer je gubila plodnu vodu. Njene SMS poruke majci svjedoče o ozbiljnosti situacije: (Liječnici) ništa ne mogu učiniti. Čekaju smrt (djeteta) ili čekaju da se nešto počne događati, inače se bojim sepse. Srce ploda mora prestati kucati ili nešto drugo (spontani pobačaj) mora početi."

Veliki broj medija (citat: DW) posvetio je pažnju smrti trudnice u Poljskoj, umrloj od sepse jer ljekari nisu smjeli prekršiti strogi zakon o zabrani abortusa. Tragedija se desila prije mjesec dana, ali je javnost za nju saznala prošle sedmice, kad je advokatica porodice objavila činjenice. U međuvremenu su ljekari suspendovani.

Suspenzija je bacanje prašine javnosti u oči, iako za saučesnike u ubistvu ne treba imati razumijevanja. Jednako su mogli i spasiti trudnicu, a onda izaći pred sud zbog kršenja majmunskog zakona. Njihov "prigovor savjesti" je također majmunski izgovor. Pobačaj je medicinska intervencija koja se uči na studiju i samo moralni bijednik može to položiti zbog diplome pa se tek onda sjetiti da ima savjest. Sve dok se Hipokratova zakletva ne polaže s rukom na Bibliji, od čega je kako sad stvari stoje medicina u Poljskoj udaljena samo jedan mali korak, taj bi prigovor ljekarskim komorama morao biti neprihvatljiv i sasvim dovoljan za oduzimanje licence. 

To što homo sepsiensi u bijelim kutama svoja vjerska uvjerenja pretpostavljaju ljekarskoj dužnosti nije samo medicinski neprihvatljivo. Neprihvatljivo je i vjerski; o tome savršeno jasno i uvjerljivo govori u svojoj knjizi Nepoštenje prema Bogu [1]  nedavno preminula Mary Warnock, jedna od vodećih filozofkinja morala u Britaniji, kako ju je nazvao časopis Filozofija danas. 

Već iz naslova poglavlja knjige (Život, smrt i vlast – zakonodavna istorija; Zakon i moralne vrijednosti; Moral i religija: odakle dolazi moral; Čovjekov duh) jasna je njena namjera da istraži kojim putevima religija utiče ili ne utiče na naše moralno a odatle i političko odlučivanje. Njena je teza, podržana dobrim argumentima, da zakone jedno društvo donosi rukovodeći se nastalim potrebama za uređenjem (redefinisanjem) međusobnih odnosa njegovih pojedinaca i/ili grupa, procjenjujući pri tome moguću dobrobit i eventualnu štetu, kako za grupe i za pojedince, tako i za zajednicu u cjelini. Na primjerima britanskog zakonodavstva vezanim za teme smrtne kazne, abortusa, eksperimenata s embrionalnim ćelijama i asistiranog umiranja, analizirajući javne rasprave i debate o svakoj, ona opisuje uticaj koji je religija imala i još uvijek ima pri regulaciji ovih pitanja. Konkretno, predočivši čitaocu činjenice koje su pokrenule dekriminalizaciju abortusa, prati argumente protivnika, koji se svi pozivaju na moral neodvojiv od religije. S jedne strane zahtjevi da se promijeni loš zakon od koga trpe ne samo žene nego i cijelo društvo, s druge protivljenje promjenama motivisano religioznim uvjerenjima. Taj moral ne progovara samo iz parlamentarnih klupa na kojima sjede biskupi, nego određuje izjašnjavanje većine kršćana u parlamentu. Za Meri Vornok to predstavlja problem: iako prijedlog zakona dolazi iz stvarnosti, i s namjerom da smanji patnje konkretnih ljudi, njemu se kršćani (ali i sljedbenici drugih vjeroispovijesti) opiru držeći se apstraktnih i često dogmatskih stavova, uvjereni da tako štite univerzalne vrijednosti. 

Meri Vornok efektno razbija tu zabludu, da su religijske vrijednosti univerzalne. Iako religiji ne odriče značaj za razvoj civilizacije, smatrajući je i važnim i korisnim proizvodom ljudske imaginacije, ona podsjeća na istoriju u kojoj su upravo pod zastavom navodne univerzalnosti (a u stvari morala izvedenog iz poštovanja Boga, ili bogova) vršena okrutna djela. Ona, pojednostavljeno, moral vidi kao skup vrlina koje stoje naspram patnje, boli, okrutnosti, poniženja... Visoko u hijerarhiji tih vrlina stoji empatija, mogućnost uživljavanja u potrebe i situacije drugih. Empatija je neodvojiva od pretpostavke jednakosti, koja podrazumijeva pravo svih ili najvećeg mogućeg broja ljudi na sreću i kvalitetan život. (Ovdje se poziva na Džeremija Bentama (Jeremy Bentham) i njegov koncept korisnosti.) Zakon, dakle, treba da služi ljudima, da im bude od koristi, a korist je (idealno, maksimalno) život oslobođen patnje. Kad se tom argumentu suprotstavi, u vezi s abortusom, tzv. svetost života i stav da je Bog taj koji život daje, pa ga on jedini može i uzeti, Meri Vornok u tome vidi licemjerje. 

Isti kriteriji svetosti života, podsjeća ona, ne važe kad se radi o neprijatelju, pogotovo inovjercu, koga nije samo dozvoljeno ubiti, nego se takvo negiranje svetosti života čak slavi. Ne ulazeći u debatu o odnosu Starog i Novog zavjeta, ona podsjeća vjerujuće kolege iz britanskog parlamenta (čija je članica i sama bila od 1985. do 2015.) da je kršćanski Bog bog milosrđa. Dogma kojom oni nemilosrdno odgovaraju na tuđu patnju je ništa drugo do nepoštenje prema Bogu u koga se zaklinju.
Budući da religijska uvjerenja očito nisu zamjena za moralne vrijednosti, od velike je važnosti, smatra Vornok, razbiti iluziju da među njima nema razlike. To nije lako, jer se ona učvrstila kroz povijest u kojoj je crkva bila jedina institucija s moralnim autoritetom. Ta se iluzija i nakon prosvjetiteljske revolucije održava, to više i jače što su društva manje sekularna, a udio vjerske indoktrinacije u obrazovanju veći. Autorica lucidno primjećuje da u multikonfesionalnim društvima, u kojima su pojedinci odgojeni tako da moral ne razlikuju od vjerskih uvjerenja, nužno postoji više različitih morala, koji se svi uzajamno načelno uvažavaju. Rezultat simbioze vjere i morala je, u takvim društvima, moralni relativizam, a kod mnogih pojedinaca put u odbacivanje morala uopšte. 

Religija je, zaključuje Meri Vornok, moralna onoliko koliko je humana. Kad spaljuje vještice ili zabranjuje abortus, nije nikako. Kad se u donošenju političkih odluka vjernici pozivaju na autoritet religijskih narativa, a pri tome ignorišu činjenice i humane razloge, oni kompromitiraju koncept demokratije. Poenta je, na kojoj Meri Vornok insistira, da u donošenju zakona treba uvažavati ljudske potrebe, a ne religijske doktrine. Vjerski argumenti mogu imati težinu samo ako su i kada su prije i poslije svega humanistički, tj. ako dolaze iz empatije, ne iz dogme. 

Licemjerno i bešćutno insistiranje na dogmi koštalo je Izabelu S. života. Ali odluka koja je vezala doktorolikim majmunima ruke nije donesena preko noći. I nije Poljska jedina država u kojoj agresivna dogma nastoji urediti život (a, vidimo, i smrt) ženama. 

Claudia Ciobanu je u tekstu Ordo Iuris: The Ultra-conservatie Organisation Transforming Poland odlično zabilježila detalj da je na otvaranju privatnog pravnog fakulteta Collegium Intermarium, čija je agenda povratak u predprosvjetiteljstvo, nazočio ne krijući zadovoljstvo i poljski ministar obrazovanja. Očigledno je, a i time se bavila Meri Vornok, da je religijsko obrazovanje, kad je agresivno i isključivo, razlog prijetećeg rasta ultrakonzervativnih stavova u navodno prosvijećenim društvima. 

Kome Poljska nije u srcu može se pak zapitati šta u bosanskohercegovačkoj školi radi lekcija koja jedanaestogodišnju djecu uči da je "Pobačaj (abortus) teška povrjeda pete Božje zapovijedi. Prema stalnom nauku Crkve ljudski život treba štititi od samoga začeća. Roditelji su po svojoj naravi simbol sigurnosti i ljubavi za dijete. Oni svoj roditeljski poziv pobačajem grubo narušavaju. Pobačaj nije 'pravo' žene, jer dijete začeto u njezinoj utrobi ljudsko je biće s svojim pravima. Iskustvo nam je pokazalo da teške posljedice pobačaja najviše pogađaju upravo majku. Okolnosti počinjenog djela slaba su utjeha i opravdanje za, pobačajem pogođenu, cijelu obitelj. Život je uvijek Božji dar. Tko ga nasilno oduzima, odbacuje Božju ljubav te tako ne priznaje Boga kao jedinoga gospodara života".

Ako ste roditelj, pa još možda i neke jedanaestogodišnje djevojčice, možda je vrijeme da se zapitate: šta vam garantira da i ona neće jednom ležati u bolničkoj postelji čekajući da umre da bi joj svećenici u bijelim kutama pružili pomoć.

 

[1] O važnosti ove knjige više u: N. Veličković, Akademsko šarlatanstvo, Beograd: Fabrika knjiga, 2019.

Najnovije

Čas solidarnosti

Koderi

Irhad Suljić

Uz Svjetski dan borbe protiv nasilja nad djecom i Dan dječijih prava

Djeca kažu da su im roditelji rekli da ne reaguju na nasilje

Maksuda Muratović

Debata u nastavi književnosti

Dobra prilika za istraživanje i vježbu mišljenja

Mirza Herco

Saradnja roditelja i nastavnica

Povjerenje je važno, ali ga treba graditi i čuvati

Maksuda Muratović

Dnevnik nastavnice

Fizika je česta tema na časovima baleta

Sara Đurić