Domaću javnost blago je uskomešala vijest da se u uzoritoj Sloveniji planira reforma školstva, povratak sa devetogodišnjeg na osmogodišnje osnovno obrazovanje. Kritičari soroševskih eksperimenata pronašli su u najavi slovenačkog ministra obrazovanja Boruta Rončevića pobjedonosni argument za resetiranje školstva: ako pametni Slovenci priznaju grešku, šta se mi više imamo premišljati. Naprijed u nazad!
Borut Rončević je u obrazloženju svoje inicijative kao glavni motiv naveo loš uspjeh slovenačkih petnaestogodišnjaka na PISA testiranju 2025. godine, čiji su rezultati upravo objavljeni. Razloge ispodprosječnoj pismenosti slovenačke djece on vidi u labavom (ljevičarskom) kurikulumu koji nije fokusiran na znanje nego na (ljevičarsku) indoktrinaciju.
Slovenačka stručna javnost ocijenila je Rončevićevu najavu da s novim školskim rasporedom počne već za dvije godine – nerealnom.
Mojza Mihelič iz Udruženja direktora i pomoćnika direktora otišla je najdalje, nazivajući inicijativu dimnom bombom, čiji je cilj da skrene pažnju sa skrivene agende, privatizacije obrazovanja, mokrog sna svake desničarske vlade.
U tom snu privatne škole finansirala bi država jednako kao i javne, što bi roditeljima ostavilo slobodu da biraju svjetonazorski okvir, tj. da zaštite djecu od ideja koje su suprotne njihovim. To je bio smisao njegovog programskog obećanja iz juna ove godine, da će se zalagati za ideološki neutralno školstvo bez političke indoktrinacije, u kojem bi “slovenački javni školski sistem morao ostati prostor znanja, kritičkog mišljenja i poštene razmjene različitih pogleda“.
Time bi privatne škole postale nepotrebne. Ali kao sociolog, Rončević naravno zna da bi u prostoru poštene razmjene argumenata škola odgajala biračko tijelo koje ni pijano ne bi glasalo za njega.
U razgovoru za Družinu iz 2024. godine ocijenio je Trampa boljim kandidatom, jer će Evropu natjerati da se sama naoruža protiv Rusije, naglasivši da sam nije militarista. Uživajući kao Fulbrajtov stipendista u idili Alabame, sa neskrivenim je simpatijama govorio o nošenju oružja kao modnog dodatka, konobarici koja u slobodnim trenucima za šankom čita Bibliju, zaključivši da se danas konzervativci bore protiv diskriminacije, za slobodu govora, dok progresivci (sljedbenici Martina Lutera Kinga i Roze Parks) zatiru svaki drugačiji svjetonazor, a u akademskom svijetu diskriminiraju muškarce i bijelce. Odgovarajući na pitanja o obrazovanju u Sloveniji, ocijenivši ga lošim, dopustio je sebi da bude slikovit: umjesto da iz njega izađe dobar bravar, izlazi loš inžinjer. Drugim riječima, država baca novac na obrazovanje glupana. (U PISA izvještaju Slovenija je, međutim, među zemljama s najmanjom razlikom u postignućima između bogate i siromašne djece.)
Ta država, Slovenija, vjeruje Rončević, u rukama je ljevičara i nevladinih organizacija, koji sputavaju meritokratiju i usporavaju njenu modernizaciju. Ali pošto su Slovenci patrioti, oni ne odlaze iz nje, kao Hrvati, koji doživljavaju demografsku katastrofu. To da mladi ne napuštaju Sloveniju upravo zato što je sačuvala barem nešto od naslijeđa jugoslavenskog socijalizma, za razliku od istočnog susjeda, nije stvar koja se vidi sa šanka u Alabami.
Kad Rončević zagovara privatno školstvo nije loše imati na umu Alabamu, u kojoj privatne škole nisu dužne, kao državne, poučavati teoriju evolucije. Preko 40 škola u toj državi, sada i uz podršku Trampove administracije, ne vidi problem u segregaciji. Kad stipendista iz Alabame kaže škola bez indoktrinacije on pod indoktrinacijom misli na spektar ideja izvan vlastitog svjetonazora. Pošto je demokratija nesiguran sistem, obrazovanje mora služiti tome da proizvodi dovoljan broj glasača koji će tom svjetonazoru dati vlast. Upravo činjenica da je njegova stranka dobila izbore, a on ministarsku fotelju, dokaz je da slovenački obrazovni sistem radi u njegovu korist. PISA rezultati dobro su mu došli kao izgovor da mandat iskoristi kako bi školu još bolje utvrdio na frontu prema ljevici. Desnica na sve, pa i na obrazovanje, gleda kao na resurs bogaćenja vladajuće (meritokratske) elite. Nije li ministar Rončević, uostalom, nedavno sa suvlasnicima prodao fakultet čiji je bio dekan i nastavnik, za dva miliona eura, nakon što je godinama punio njegovu kasu novcem iz državnog budžeta participirajući istovremeno u vlasti koja je imala šapu na tom budžetu?
Reforma koju najavljuje stoga neće donijeti više znanja djeci nego više novca poduzetnicima. I to ne samo poduzetnicima u obrazovanju, poput njega, nego i poduzetnicima koji bi da povećanom ponudom odličnih bravara snize cijenu njihovog rada. Ako država treba da služi biznisu, jer je biznis jedini garant njene opstojnosti, pošteno obrazovanje (bez indoktrinacije) ne bi tu istinu smjelo dovoditi u pitanje. Sudeći prema saopštenju sa FB stranice Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade, o sastanku ministra Rončevića s izraelskom ambasadoricom, pošteno obrazovanje nikad neće nauku i inovacije dovesti u vezu s oružjem i genocidom.
Pitanje je, međutim, hoće li slovenačka ljevica iskoristiti ovu priliku da u svojoj programskoj agendi obrazovanju najzad da prioritet.
Što se domaće ljevice tiče, ona odavno počiva u miru, ispod ruševina obrazovanja kojim se nikada nije bavila, boreći se dosljedno i uvijek samo za fotelje, a nikad za školske klupe.
*
Kao univerzitetski profesor i ministar obrazovanja, Borut Rončević morao bi profesionalnije, stručnije i časnije čitati izvještaj na koji se poziva. Slovenija je u periodu devetogodišnjeg obrazovanja dosezala i daleko bolje rezultate (npr. 2015. i 2018), iznad prosjeka OECD-a, pa dužina školovanja sama po sebi nije faktor aktuelnog pada. Taj pad je, osim toga, globalan, i vezuje se za pandemiju kovida, manjak nastavnika i korištenje digitalne tehnologije. Dvije najuspješnije zemlje u ovom trenutku, Kina i Singapur, imaju takođe devetogodišnje obrazovanje. Ima ga i Finska, koja također bilježi pad uspjeha, ali je i dalje iznad prosjeka. Kina je za testiranje odabrala učenike iz četiri najrazvijenija grada, pa njen uspjeh treba uzeti s rezervom. Itd. Uglavnom, PISA nije stvarni razlog za ministrovo divljanje. Budući da se obrazovanjem nije ozbiljno bavio ni u sferi svog akademskog rada, njegovo nezadovoljstvo ideološke je prirode. Zato i jeste agresivno, arogantno, nestrpljivo i manipulativno. U paketu s resetovanjem devetogodišnje na osmogodišnju osnovnu školu, ministar Rončević planira skratiti i ubrzati učenje čitanja, kako bi djeca što prije bila u stanju čitanjem učiti i druge predmete, a svakako i da bi što prije pročitala Ustav Slovenije. Za početak školske godine naručio je i podijelio prvačićima osnovnih i srednjih škola 45.000 ovih knjižica, s ciljem da istakne važnost domoljubne pouke: “Mladi moraju dobro poznavati jezik, istoriju, kulturu i nastanak samostalne slovenske države, njene ustavne i demokratske institucije.“
To se baš i ne slaže s njegovom tvrdnjom da učenici u školi moraju naučiti kako misliti, a ne šta misliti. To kako se uči misliti zavisi od toga o čemu se uči misli. Poturi li se učeniku frizirana stvarnost upakovana u domoljubne udžbenike, na kraju svaka budala može biti ministar obrazovanja.
Rončević školu vidi i kao mjesto integracije stranaca i Roma koji, ako žele živjeti i raditi u Sloveniji, moraju dobro naučiti njen jezik. Istovremeno, njihovim roditeljima, ukoliko nisu državljani Slovenije, demokrata Rončević uskratio bi pravo glasanja na lokalnim izborima, bez obzira što su uredno prijavljeni i plaćaju poreze. Maternji jezik ima zadaću u njegovoj reformi služiti osiguranju proste radne snage, budući da djeca koja u učenje čitanjem kreću s hendikepom u znanju jezika neće imati baš velike šanse da prate ministrove favorite.
Kad ministar kaže da ne smiju svi biti odlični đaci, tj. da se ocjenjivanje mora zaoštriti, kako bi se nadareni razlikovali od hendikepiranih, on od motivirajućeg učinka ocjena hoće napraviti trijažni mehanizam klasne selekcije. Jer “dijete ne pripremamo za život ako mu poručujemo da može uspjeti bez rada, discipline i upornosti“, upozorava nas on. I obećava da će učenici s poteškoćama u učenju, razvojnim posebnostima ili nedovoljnim poznavanjem slovenskog jezika (nedostaje šifra za dijagnozu), dobiti ranu i intenzivniju stručnu pomoć. Istovremeno će napredni đaci imati dodatne časove iz finansijske pismenosti, kako bi neznali riješiti zadatke poput ovog: Ako 150 finskih oklopnih vozila Patria košta 278 miliona eura, a 21 milion dobije kupac kroz mito, koliko je Sloveniju stvarno koštalo jedno oklopno vozilo?
Umiljavajući se direktorima i nastavnicima bez kojih zna da mu desant na obrazovanje neće uspjeti, on zagovara veću autonomiju školama i više vremena za učenike, a manje za administraciju: “Učitelja nismo zaposlili da ispunjava obrasce nego da odgaja djecu.“ Država će, planira Rončević, reći šta djeca treba da znaju, a učitelji će imati slobodu da odaberu put do takvog znanja.
Naravno da je u ovoj zavodljivoj ponudi ministar = stranka = država. Pa nastavnici koji ne misle kao on i nemaju njegovu partijsku knjižicu, ili misle da se desetine hiljada eura moglo potrošiti pametnije nego na kupovinu džepnog ustava za nepismene, mogu početi tražiti drugi posao. Nema veze što ih je ionako sve manje – i za taj globalni problem ministar ima rješenje. Zaposliće stručnjake bez pedagoških diploma, jer su nastavni smjerovi na univerzitetu ionako kompromitovani budući da njima vlada progresivni (čitaj: ljevičarski) pedagoški ceh. Biće dovoljno da regruti tog rezervnog kadra na nekom privatnom fakultetu završe pedagoško-psihološki kurs uz predmetnu didaktiku i pokažu da su u stanju upravljati razredom. Istovremeno će nastavni fakulteti, taj kaobajagi otuđeni elemenat Janšine države, izgubiti akademsku autonomiju, pošto će Rončevićeva država osnovati, pazite sad – Institut za edukacijske studije.
Ideja nije nova. U Sarajevskom kantonu desničarska vlast isto je tako napravila sličan institut, umjesto starog pedagoškog zavoda, koji sada koristi kao stručno (sic!) pokriće za svoju safer kvazireformu obrazovanja. Možda bi slovenačkoj ljevici bilo korisno baciti pogled preko bosanskohercegovačke granice, u budućnost obrazovanja kakvu Sloveniji želi pošteni ministar Rončević.
Jer, nacionalizam šta god da obeća i kaže i u kakve god reformističke fraze da upakuje svoju obrazovnu politiku, od škole želi uvijek samo jedno: da mu isporuči svog budućeg slugu i glasača, reformišući javni novac u konto na svom računu.
