Radni je dan. Prijateljica i ja sjedimo u praznoj bašti Cappuccina i pišemo još jednu ponudu za istraživanje. Ni ovo nema veze s psihologijom koju smo završile. Obje imamo po dvije Zlatne značke Univerziteta u Sarajevu, a godinu dana nakon diplome nijedna nema posao u struci.
Ona počinje nabrajati prijateljice sa značkama koje ne rade ili volontiraju. Ja dodajem brata, dobitnika Srebrne značke koji postavlja keramiku, pa njegovu prijateljicu, također dobitnicu značke, koja zarađuje praveći torte.
Na dodjeli priznanja i mjesecima poslije slušali smo koliko naš trud vrijedi. Političari su nas često pozivali da se fotografišu s nama. Razgovor s prijateljicom ponukao me da potražim ostale ljude s tih fotografija i saznam gdje su danas.
Na popisu dobitnika Zlatne i Srebrne značke među diplomantima drugog ciklusa studija iz decembra 2025. bilo je 91 ime. Kontaktirala sam njih 59. Pitala sam ih imaju li plaćen posao u struci i razmišljaju li o odlasku iz Bosne i Hercegovine zbog posla i profesionalnih prilika. Među onima koji su odgovorili, 44% nema plaćen posao u struci, a 49% razmišlja o odlasku.
Jedna dobitnica značke predaje engleski na online kursevima. Već godinu dana pokušava pronaći mjesto gdje bi obavila pripravnički staž potreban za stručni ispit kako bi mogla konkurisati za posao u školi. Uprkos tome, kaže da želi ostati u Bosni i Hercegovini. Drugi dobitnik opisuje neplaćen rad, zatim rad bez ugovora, pa ugovore na mjesec ili dva. Prijavljuje se za poslove i izvan zemlje. Jedna dobitnica je nakon neplaćenog pripravničkog staža ponovo nezaposlena. Ako u narednih šest mjeseci ne pronađe priliku, razmišljat će o odlasku. O odlasku razmišljaju i oni koji su pronašli posao u struci, navodeći da u inostranstvu ima više prilika za profesionalni razvoj.
U predizbornoj kampanji gotovo sve stranke odlazak mladih predstavljaju kao jedan od glavnih problema kojima se bave. Zanimalo me šta dolazi poslije te rečenice te sam odlučila da potražim odgovore. Političare tih dana nije bilo teško pronaći. Bili su na ulicama, za stranačkim štandovima. Prišla sam im i pitala kako tumače podatke do kojih sam došla i šta bi konkretno uradili da se to promijeni.
Obilazak sam počela na štandu SBB-a. Na pitanje o rezultatima istraživanja najprije su me pitali hoću li glasati za njih. Jedan član rekao mi je da njega ništa ne pitam i uputio me dalje. Drugi je uzeo moj kontakt da mi se naknadno javi.
Na štandu SDP-a razgovarala sam sa Jasnom Duraković, trenutnom ministricom Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke. Govorila je o povezivanju univerziteta sa svijetom rada te predlaže vrednovanje studentske prakse i praktičnog rada kao i izmjene propisa kako bi se praksa i volontiranje računali u staž. Spomenuto je i uređenje privremenog i povremenog rada studenata. Priznato iskustvo može pomoći na konkursu. Ostaje pitanje šta se događa kada konkursa nema.
Na štandu DF-a nazvali su sramotom to što među dobitnicima znački ima nezaposlenih. Predlažu prednost pri zapošljavanju i bodovanje koje bi najboljim studentima donijelo stvarnu prednost. Govorili su o tome da ih treba zadržati u nastavi i otvoriti im više prostora za naučnoistraživački rad. Spomenuli su i pilot dualnog obrazovanja te studije usklađenije s potrebama tržišta rada. Kao prepreke naveli su slabu komunikaciju institucija, zavisnost univerziteta od Vlade KS i politički utjecaj na komisije u školama. Zbog toga zagovaraju veću autonomiju univerziteta i depolitizaciju komisija.
Član SDA rezultate je nazvao poraznim. Govorio je o lažnim diplomama i fakultetima na kojima se diplome kupuju. Rekao je da će se stranka u prvoj godini vlasti zalagati za to da pri prvom zapošljavanju u državnoj službi presudnu težinu imaju rezultati ostvareni tokom studija. Za to bi, rekao je, trebalo izmijeniti kantonalne propise i smanjiti prostor komisijama da odlučuju po vlastitom nahođenju.
Predstavnik NiP-a i ministar vanjskih poslova BiH, Elmedin Konaković, iznio je prijedlog da svako ko završi studij sa značkom automatski treba da dobije posao. Najbolje studente, rekao je, treba privilegovati kako bi i drugi imali razlog da bolje uče. Dok sam ga slušala, pokušavala sam zamisliti taj prijedlog u konkursnoj proceduri. Gdje bi se otvorila sva ta radna mjesta i ko bi ih finansirao?
U razgovoru s članovima Naše stranke prva osoba nije željela dati odgovor naprečac te me uputila da pitanja pošaljem pismeno. Druga je govorila o povoljnijem stanovanju za mlade i povezivanju univerziteta s evropskim univerzitetima i istraživačkim projektima. U pisanom odgovoru stranka je navela da dobitnici znački iz različitih struka nemaju iste izglede za zaposlenje. Problem vide i na univerzitetu, gdje se otvara premalo mjesta za mlade istraživače, i izvan njega, gdje nedostaju razvojni centri i poslodavci koji mogu ponuditi posao u struci. Navode da su ulaganja Kantona u nauku rasla, ali da treba osigurati novac za redovno zapošljavanje novih istraživača i dio sredstava usmjeriti dobitnicima znački koji žele ostati u akademiji. Predlažu i da se prati gdje diplomanti nalaze posao te da se prema tim podacima mijenja broj budžetski finansiranih upisnih mjesta, uz očuvanje studija čija vrijednost prevazilazi potražnju na tržištu rada.
Poslije obilaska štandova pogledala sam šta od tih prijedloga piše u izbornim programima. Ništa. Postojao je u ideji plan sadašnje skupštinske većine za period 2023–2026. da se zlatnim značkama osigura „jasan prostor“ za zapošljavanje na univerzitetu. Pominjala se i nekakva uredba o zapošljavanju dobitnika znački i studenata generacije, ali vladajućoj koaliciji četiri godine na vlasti nisu bile dovoljne da plan ispuni.
Nakon četiri godine još uvijek nije jasno ni šta je taj jasan prostor za najbolje studente Sarajevskog univerziteta.
Predizborni je dan. Prijateljica i ja sjedimo u praznoj bašti Cappuccina i razgovaramo o tome za koga ćemo glasati. Ubaciti listić u glasačku kutiju čini nam se kao baciti zlatnu značku u kacu za zimnicu.
