Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo naumilo je ili da sasvim zatvori centre za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju djece ili da većinu djece iz centara upiše u redovne škole. Jedna od članica radne grupe zadužene za realizaciju plana Ministarstva tvrdi da Bosna i Hercegovina mora obezbijediti pravo na obrazovanje i jednake prilike za svako dijete, da sva djeca imaju pravo na inkluziju, da se inkluzivno obrazovanje ne može razvijati ako se investira u dva paralelna sistema, te podsjeća da u nekim evropskim državama nema specijalnih škola.
Tačno, inkluzija se provodi i u svim evropskim državama, samo što su obrazovni sistemi evropskih država potpuno drugačije organizirani u odnosu na ovaj u BiH ili, konkretnije, u Kantonu Sarajevo.
Osnovne škole obično traju četiri godine, a nakon toga se đaci prema sposobnostima i postignućima upućuju u odgovarajuću srednju školu, tako da se učenice i učenici u dobi od desete godine, koji imaju određene poteškoće, ne mogu naći u situaciji da imaju po šest ili sedam časova dnevno, kao što je to slučaj u školskom sistemu u BiH. S druge strane, ni predmetni nastavnici, koji da bi imali nastavnu normu moraju predavati u dvadeset i više odjeljenja, ne mogu doći u situaciju da u istoj godini uz podučavanje tipične djece podučavaju i onu s različitim dijagnozama ili teškoćama. Ne može nastavnik biti stručan za likovnu kulturu ili biologiju, a ujedno znati sve o Downovom sindromu, autizmu, disgrafiji, cerebralnoj paralizi, disleksiji, diskalkuliji, ADHD poremećaju, poznavati znakovni jezik, Brajevo pismo i drugo.
Provođenjem inkluzivnog obrazovanja radni uvjeti nastavnika su se potpuno promijenili, a kada su upisivali nastavničke studije i kada su zasnivali radni odnos nisu mogli ni pretpostaviti da će raditi s djecom s raznim teškoćama u razvoju.
Da li bi nastavnica koja je u djetinjstvu preživjela seksualno uznemiravanje od mladića s intelektualnim teškoćama u razvoju ili fizičko nasilje od psihički oboljelih osoba odabrala studij koji zahtijeva rad sa djecom s raznim poremećajima? Sigurno ne bi. Uz to ne treba zaboraviti da se među nastavničkom populacijom nalazi veliki broj ratom traumatiziranih osoba.
Potpisivanjem Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom država BiH je priznala pravo osobama sa invaliditetom na obrazovanje, ali se i obavezala da one neće biti isključene iz općeg obrazovnog sistema na osnovu svog invaliditeta i da djeca s teškoćama u razvoju neće na osnovu svojih teškoća biti isključena iz besplatnog osnovnog ili srednjeg obrazovanja. Obavezala se da će osobe s invaliditetom dobiti potrebnu pomoć u okviru općeg obrazovnog sistema kako bi se olakšalo njihovo djelotvorno obrazovanje. Država BiH, kao i sve druge države potpisnice, obavezala se da će organizirati, ojačati, proširiti sveobuhvatne usluge i programe osposobljavanja i rehabilitacije, posebno u oblasti zdravstva, zapošljavanja, obrazovanja i socijalnih usluga, da će promovirati razvoj osnovne i trajne obuke stručnjakinja i drugog osoblja koje radi u službama osposobljavanja i rehabilitacije. Država BiH od svega navedenog je samo omogućila upis djece s teškoćama u razvoju u redovne škole, iako član 7. Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom glasi: U svim aktivnostima koje se odnose na djecu s teškoćama u razvoju, značaj će prvenstveno biti dat najboljim interesima djeteta.
Između ostalog, Institucija ombudsmena za ljudska prava u jednom od svojih specijalnih izvještaja preporučuje obrazovnim vlastima u BiH da školama osiguraju potrebna didaktička sredstva i druga tehnička pomagala za provođenje nastavnog procesa u grupi djece u kojoj je i dijete s posebnim obrazovnim potrebama. No, obrazovne vlasti nisu školama obezbijedile ni didaktička sredstva za rad s djecom s posebnim obrazovnim potrebama, to su jednostavno prebacile na leđa ionako preopterećenih nastavnika i nastavnica – to je najjeftinije! U nastavničkim ugovorima o zasnivanju radnih odnosa ovakvi poslovi nisu navedeni, što nameće i pitanje poštovanja prava nastavnika.
Ilustracije radi, dijete sa cerebralnom paralizom ima pravo na obrazovanje i jednake prilike kao i svako drugo dijete, ali ima pravo na rehabilitaciju koju u redovnim školama ne dobije. A još gore je to učenici s takvim teškoćama dolaze u kolicima u školu u 7.30 i u kolicima sjede narednih šest sati! Nastavnicima nije lako gledati njihovu patnju, posebno kada zamole da im zbog trnjenja oslobode noge. Uz to škole često nisu prilagođene za kretanje djece s ovim oblicima teškoća, a nastavnici nisu stručni da pomognu. Takva praksa nije u interesu djece. S druge strane, centri za edukaciju djece s teškoćama su često udaljeni od mjesta boravka velikog broja djece i na to upozoravaju i ombudsmeni.
Ako u školama nisu zadovoljeni svi elementi inkluzije, da li bi onda bilo bolje i za djecu korisnije da se budžetski novac umjesto za brojne asistente u redovnim školama preusmjeri na finansiranje boravka djece s teškoćama u razvoju u centrima gdje će steći odgoj i obrazovanje, a i dobiti prijeko potrebnu rehabilitaciju. U društvo vršnjaka mogu biti uključena kroz vannastavne aktivnosti ili u redovnim školama boraviti određeni broj sati u danu ili dana u sedmici ili mjesecu.
U višim razredima osnovne škole nastavni predmeti su previše kompleksni da bi se mogli prilagoditi đacima koji nemaju razvijeno apstraktno mišljenje, tako da učenice i učenici s teškoćama u razvoju sjede u kabinetima šest ili sedam sati dnevno umjesto da idu na fizikalnu, govornu i slušnu rehabilitaciju. Poslije šest ili sedam sati sjedenja na stolici i rada sa nastavnicama i asistentima koji nisu dovoljno stručni i ne mogu im posvetiti vrijeme, učenici nemaju snage da idu na rehabilitaciju u centre udaljene i 30 kilometara od mjesta stanovanja. Uz to postoje učenici koji imaju autizam, usljed kojeg veoma burno reagiraju na zvukove i svjetlost, a u školama često zvoni, na hodnicima je dječija graja, nastavnice koriste audio-vizuelna nastavna sredstva, što je nemoguće ukoliko imate učenika s ovom dijagnozom.
Od 2005. godine razni nivoi vlasti donijeli su akcione planove i strategije za provođenje inkluzivnog obrazovanja, a jedan od takvih dokumenata je i Strateški pravci razvoja obrazovanja BiH s planom provođenja 2008–2015, koji je usvojilo Vijeće ministara BiH u junu 2008. godine (Službeni glasnik BiH, br. 63/08). U tom dokumentu se kao jedan od glavnih pravaca razvoja obrazovnog sektora navodi unapređenje procesa inkluzije u obrazovanju djece s posebnim potrebama, kroz osiguranje odgovarajuće školske infrastrukture, programa i obuke nastavnika, te ustanovljavanje specijalnih ustanova kao centara resursa i ekspertize za djecu i mlade s izrazitim teškoćama u razvoju i učenju. Od tada je prošlo petnaest godina, a nije osigurana odgovarajuća školska infrastruktura, niti su nastavnici educirani za rad s učenicima s teškoćama u razvoju. Škole nisu prilagođene za inkluzivno obrazovanje, a djeca sa raznim teškoćama u razvoju su u redovnim školama! To je isto kao useljenje u kuću bez vode, struje i odvoda otpadnih voda. Djeca s teškoćama u razvoju imaju pravo na obrazovanje, ali i pravo na rehabilitaciju. Provođenjem inkluzije na ovaj način kako se provodi u BiH učenicima s teškoćama u razvoju je uskraćeno ono što im je potrebnije – rehabilitacija, a i pravo na obrazovanje, jer je njihovo obrazovanje povjereno nestručnim osobama.
Od 2005. godine u Kantonu Sarajevo veliki broj djece s raznim teškoćama u razvoju završio je redovne osnovne škole, iako nastavnici nisu znali ni šta je autizam ili Downov sindrom. Nastavnici su bili prisiljeni učiti, najviše iskustveno, a onda i iz stručne literature, ali ni poslije osamnaest godina takvog učenja njihovo mišljenje se ne uzima u obzir, nego mišljenja uglavnom onih koji su samo učili iz knjiga i nikada ni vidjeli dijete s teškoćama u razvoju. Praksa često pokazuje da preporuke iz stručne literature ne odgovaraju nastavničkim iskustvenim spoznajama jer u novije vrijeme većina istraživačkih radova nastaje na bazi anketa koje popunjavaju nastavnici koji zbog opterećenosti administrativnim poslovima često zaokružuju odgovor bez razmišljanja jer anketna pitanja često ne nude adekvatne odgovore, a na esejsko pitanje odgovore prvo što im padne na pamet ili za šta misle da će biti lijepo pročitati. Nastavnici spoznaje o učenicima s teškoćama u razvoju stiču na osnovu posmatranja i eksperimenata, što su mnogo egzaktnije naučne metode od ankete.
Na osnovu Konvenciju o pravima djeteta, svako dijete ima pravo na obrazovanje i jednake prilike, ali treba istaći svako dijete, s teškoćama i bez teškoća u razvoju. Problem Bosne i Hercegovine je što mnogo djece uopće nema pristup obrazovanju, ni u redovnim ni u specijalnim školama. Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, u školskoj 2022/2023. godini u Federaciji BiH je redovno osnovno obrazovanje iz ekonomskih razloga napustilo 79 đaka, iz ličnih razloga 68, a razlog prekidanja osnovnog obrazovanja je nepoznat za 53 učenika.
Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu je 2017. godine odbranjen diplomski rad o temi Problem ranog napuštanja školovanja u osnovnim i srednjim školama na području općine Bužim, u kojem se kao najčešći uzroci prekida osnovnog obrazovanja navodi teška materijalna situacija u porodici, nedostatak podrške roditelja i udaljenost od škole. Slična je situacija u svim ruralnim sredinama u kojima djeca često imaju besplatan prevoz, ali nema putne infrastrukture. Prema ovom diplomskom radu, menadžmenti škola ne vode tačne i precizne evidencije napuštanja školovanje, evidencija se uglavnom odnosi na bilješke ili neke druge akte kao dokaz da je učenik napustio školu, što daje pravo na zaključak da je broj učenika koji su napustili školovanje iz socioekonomskih razloga veći nego što je prikazano u Godišnjaku Federalnog zavoda za statistiku.
Smijemo li donositi rješenja preko koljena?
