Na skoro 200 stranica knjiga nas kratko informiše o dosadašnjim skromnim istraživanjima na ovu temu, da bi onda predstavila, protumačila i prodiskutovala odgovore od preko hiljadu mladih ljudi starosti od 15 do 30 godina, iz ruralnih i urbanih područja, mladića i djevojaka, zaposlenih, studirajućih i nezaposlenih. Odgovori su mahom sadržavali stavove o konkretnim pitanjima, izjave o vlastitom iskustvu i jedan više simboličan nego relevantan test znanja, na teme poput prvog seksualnog iskustva, kontracepcije, rizičnog ponašanja, masturbacije, pornografije, seksualnog uznemiravanja, abortusa, informisanja o seksualnosti i seksualnog obrazovanja. Za ovo posljednje velika većina ispitanika i ispitanica složila se da je potrebno, u srednjoj školi svakako, a možda i u osnovnoj.
Umjesto klasične promocije sa frontalnim monolozima uvaženih promotora, Puhalo se odlučio da za istim stolom okupi kolegice psihologinje iz prakse, članice akademske zajednice, predstavnice institucija vlasti, studentice i srednjoškolke, i od njih zatraži odgovor na pitanje šta dalje. Kako uvjeriti donosioce političkih odluka da se poučavanje o seksualnosti uvede u škole, bilo kao zaseban predmet bilo kao neki modul? U toku jednosatnog razgovora sve su se učesnice složile s preporukama istraživanja da se u škole mora uvesti seksualno obrazovanje.
Prema Puhalu, seksualno obrazovanje djece treba početi prije ulaska u pubertet, kako bi mladi ljudi taj period dočekali spremni, sa nekim minimumom osnovnih informacija. Zato je korisno u školama početi sa učenicima razgovarati o ovim temama već u razrednoj nastavi. Osnovni cilj je da mladi ljudi, bez obzira na pol, rod, socijalno stanje, etničku pripadnost, vjerska ubjeđenja i sl., dobiju blagovremene i tačne informacije, da bi na osnovu njih samostalno i odgovorno odlučivali o vlastitoj seksualnosti, pri čemu za tačnost informacija odgovara nauka. Poučavanje se može organizovati unutar zasebnog predmeta (što ispitanici preferiraju), a može i kroskurikularno, i mora biti prilagođeno kognitivnom, socijalnom i emotivnom razvoju djece i njihovim interesovanjima. U kreiranju plana i programa nužno je angažovati isključivo stručnjake – ljekare različitog profila, prosvjetne radnike, pedagoge, psihologe, seksologe, antropologe, a cilj bi bio seksualnost normalizovati, tj. prikazati je kao dio života najvećeg broja ljudi koji, uz odgovorno ponašanje, donosi užitak i zadovoljstvo, a ne stid, osjećaj krivice i strah. Učenici se u okviru ovog predmeta ne bi ocjenjivali, ali oni koji ne bi postigli precizno definisane ishode ne bi mogli preći u naredni razred.
Dva putića
Oko toga šta bi se i kako radilo, očekivano, tokom razgovora nakon predstavljanja publikacije čula su se različita mišljenja. Većina bi igrala na sigurnu kartu tzv. reproduktivnog zdravlja i priču o seksualnosti u školi ograničila naglašavanjem negativnih aspekata – spolnih bolesti i neželjenih trudnoća. Sarajevski ginekolog Vahidin Katica pozdravio je inicijativu, ilustrujući potrebu za obrazovanjem mladih komplikovanim slučajem prekida trudnoće trinaestogodišnje djevojčice iz svoje operativne sale. Njegovo uvjerenje da je glavni teret seksualnog obrazovanja na porodici, međutim, samo istraživanje ne potvrđuje. Čak i tvrdo religiozni mladi ljudi, iako manje od ostalih, prema rezultatima istraživanja, imaju loša iskustva kao posljedicu neznanja. Znanje o seksualnosti ne može se svesti na znanje o sigurnosti (kao što se ne može time baviti!) jer bi onda zaista vjeronauk bio sasvim dostatna zamjena za program seksualnog obrazovanja. Povjeriti obrazovanje djece roditeljima koji ni sami o tome ne znaju dovoljno, imaju predrasude i nisu u stanju prevladati vlastiti stid, nije rješenje.
Zato je intervencija profesorice Mirjane Mavrak da na seksualnost ne treba gledati kao na pitanje reproduktivnog zdravlja, nego na vid komunikacije, preusmjerila raspravu na konstruktivniji kolosijek. Pristup seksualnom obrazovanju mora biti (i) andragoški. Pošto inicijativa za razgovor o seksualnosti uglavnom dolazi od odraslih, nužno je najprije njih osposobiti za komunikaciju. U tom su smislu ilustrativni primjeri iz razgovora istraživača sa fokus-grupa:
Učesnica: Obrazovanje nije bilo, ali smo imali neželjenu trudnoću u devetom osnovne. Djevojčica u jednom, dječak iz drugog odjeljenja. Na početku godine se to desilo, valjda su se oni skontali nekad prije; uglavnom, ona je rodila već u devetom razredu. Ja se sjećam samo onako komentara po hodnicima i od nastavnika, nastavnica, čistačica, i svih ljudi koji tračaju, a niti jedan zvaničan razgovor…
Ispitivač: Ništa konkretno da se desilo?
Učesnica: Išli smo joj onako u posjetu, na babine, kao razred.
Ispitivač: Dobro, to je drugarski. Ali o kontracepciji?
Učesnica: Ništa, ništa.
Parafrazirajući stari i dobro poznati nonsens – ukoliko vaši roditelji nisu imali djece, najvjerovatnije ih nećete imati ni vi – malo je vjerovatno da škola i porodica mlade mogu poučiti o seksu ako oni koji poučavaju o tome nisu naučili ništa ili znaju nešto iz iskustva, obično nedovoljno i ostrašćeno.
Prije nego se uvede u škole, takav bi se jedan predmet morao uvesti na sve nastavne smjerove svih fakulteta u državi. Nastavnik koji ne zna ili se stidi razgovarati s učenicima o seksu, ne želi im i ne čini im dobro, osim ako je i sam neznalica, pa je bolje da šuti. Samo bi onda akademska zajednica, koja je više od svih odgovorna za neznanje u obrazovanju, morala sebi i javnosti odgovoriti na pitanje: kako neznalice dolaze do katedri? Jer, riječima iz istraživanja, na neznanje mladih o seksualnosti treba gledati i kao na mogućnost da ugroze sebe i druge.
Međutim, kao što se i nastava iz biologije ne svodi na opasnost od bakterija, virusa, vukova, poskoka, tarantula i crnih udovica, tako se seksualni odgoj i obrazovanje ne treba svesti samo na anatomiju spolnih organa i kontracepciju. Kao što je primijetila učesnica u raspravi Jelena Kalinić, naučna novinarka, seks pruža i zadovoljstvo, pa bi trebalo naučiti i kako ga postići.
Prvi korak – platforma
U toku moderacije razgovora Puhalo je više puta postavio pitanje šta bi bio njegov/naš sljedeći korak, nakon što smo iz njegovog istraživanja saznali da mladi u BiH ne znaju dovoljno i da bi rado o seksualnosti to što ne znaju učili u školi. Većina prisutnih se lako i brzo složila da bi medijska kampanja mogla biti prvi realan korak ka pridobivanju političkih stranaka u vlasti za uvođenje poučavanja o seksualnosti u škole. Kampanja bi, također, mogla ponuditi i neke digitalne, besplatne i svima dostupne alate/programe/platforme za učenje, za različite uzraste i s različitim metodičkim pristupima. Za početak, 200 objavljenih stranica (a materijala je mnogo više) moglo bi se razviti u platformu za konstruktivnu raspravu o načinu na koji se seksualnost treba poučavati u školama.
Štaviše, takva bi platforma bila najbolje mjesto da Puhalo i saradnici iz Pro Educe dopune sliku korisnim informacijama i odgovorima na pitanja čitalaca.
Istraživanje je obuhvatilo 1072 ispitanice i ispitanika, iz 78 opština u BiH, otprilike 14 po opštini. To se ne čini velikim brojem i svaka diskusija o dobivenim rezultatima trebala bi sadržavati značajnu mjeru opreza. Međutim, u okolnostima zapanjujuće zapuštenosti ove oblasti na nastavnim fakultetima, istraživanje je više nego dovoljno da motiviše pojedince i grupe da se uključe i daju svoj doprinos tranziciji seksualnog obrazovanja iz ponosnog neznanja u odgovorno znanje. Platforma bi ih mogla okupiti i uključiti u konstruktivnu kampanju.
Uz nekoliko sitnih primjedbi na korekturu i rodno neosviješten jezik (Puhalo se, naprimjer, zahvaljuje profesorici Ivani Zečević i banjalučkim studentima: Arijani Radić, Sari Filipović, Nataliji Jokić, Milki Janković, Željani Zeljak, Anđeli Čolić, Lazareli Pejić, Lori Čanković, Aleksandri Tošić i Milici Papak; sve žene, a studenti!), Puhalu se može čestitati na upornosti, agilnosti i angažmanu oko stvari od velike opšte važnosti.
Predstavljanjem knjige Seksualnost mladih u Bosni i Hercegovini, objavljene u okviru projekta Seksualno obrazovanje u BiH: Put prema toleranciji i uz pomoć Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) kroz Program podrške zaštiti ljudskih prava (USAID/INSPIRE), kreatori obrazovnih politika u našoj zemlji dobili su dovoljno informacija i razloga da se ovoj temi najzad temeljito, stručno i odgovorno posvete.
