"Poštovani građani, a posebno vi koji ste raspravu o parkingu pretvorili u psovanje i prozivanje komšija, ovo čitaju i djeca iz našeg naselja. Kad neko javno napiše da će članove Savjeta 'nab ...', neka se zapita kakav primjer daje toj djeci. Mi za komšije organizujemo druženja i roštilje, a s djecom provodimo akcije u kojima uče kako se brinuti o naselju. Sramota je da im odrasli ovako pokazuju kako se razgovara kad se oko nečega ne slažemo."
Ovako je Savjet mjesne zajednice Otoka na svom Facebook nalogu započeo svoj odgovor nekolicini stanara naselja koji su burno reagovali (također preko Facebooka) na početak radova kojima se oko 250 kvadratnih metara travnjaka asfaltira kako bi se dobilo više parkirnih mjesta.
Radove finansira Opština Novi Grad, a na zahtjev Savjeta MZ. Odluka da se trava zamijeni asfaltom donesena je na Zboru građana, legitimno. Iako na Otoci živi, po gruboj procjeni, oko 3.000 ljudi (popis stanovništva ne daje podatke po mjesnim zajednicama, a podataka nema ni na stranici Opštine, niti na Facebook nalogu MZ), ta se legitimnost stekla glasanjem na kojem je 14 prisutnih bilo za, a jedan protiv.
Nedostatak parkirnih mjesta nije problem samo ove mjesne zajednice. On od nje nije stariji, jer kad je naselje sagrađeno, 1974, mjesta je bilo i više nego dovoljno. Problem je globalan i čini se nerješiv, kao i globalno otopljavanje. Odluka Savjeta mjesne zajednice iznuđena je posljedicom – nedostatnim parkingom; činjenicom da kamioni za odvoz smeća ne mogu prići smetljarnicima, ili se manevrišući između nepropisno parkiranih automobila zadržavaju predugo pa ne odvoze smeće sa drugih lokacija. Ovim rješenjem, uvjeravaju stanare naselja članovi Savjeta, ta će sanitarna prijetnja biti otklonjena.
Savjet mjesne zajednice u svom obraćanju poziva neistomišljenike da ne psuju, jer "djeca to čitaju". Možda čitaju, iako je to malo vjerovatno. Vjerovatnije je da vide, jer ih put do njihove škole vodi pored bagera i kamiona koji su se zarovali u travnjak. Vide da su odrasli, svejedno da li psuju ili ne psuju, zaključili da im travnjak nije potreban, jer im je potrebniji parking. Ta će djeca možda (i to je upitno, jer šta mi uopšte znamo o vlastitoj djeci u zagrljaju algoritama!) pitati roditelje šta se tu gradi. I roditelji će odgovoriti parking. Jedni će djeci objasniti da je to dobra stvar, asfaltirati travnjake, a drugi da nije.
Ali šta da im odgovori škola, nastavnik, ili učiteljica, ako neko od te djece postavi to pitanje u učionici?
Škola je mjesto, barem bi trebalo biti, gdje se uvažava znanje i gdje se uči da se problemi najbolje rješavaju znanjem. Ne silom, ne na sreću, ne preglasavanjem, nego znanjem. Nastavnik bi, ili učiteljica, mogla onda pitati Savjet MZ da joj pomogne i objasni kojim je znanjem došao do odluke da je skraćivanje travnjaka i proširivanje parkinga najbolje rješenje za problem otežanog odvoza smeća zbog nepropisno parkiranih vozila. Đaci bi (kad bi ih to zanimalo, a škola bi u nekom trenutku morala da ih za slična pitanja o njihovoj okolini zainteresuje) onda shvatili da je rješenje bilo iznuđeno, jer svi koji su trebali da se tim problemom bave, nisu to učinili. Nije policija uradila svoj posao, nisu opštinske službe, nije uradilo ministarstvo, nisu uradile inspekcije i nisu uradili sudovi. I svako od njih pravdaće se nekim nedostatkom – nedostatkom ljudi, nedostatkom novca, nedostatkom vremena, nedostatkom opreme, nedostatkom zakona... Niko neće nedostatkom znanja.
Savjet mjesne zajednice, nekoliko dobronamjernih i sigurno poštenih ljudi, riješilo je problem, uskoro će se pokazati privremeno, onako kako su znali. Trave će biti manje, ali parking mjesta i opet neće biti dovoljno. To bude uvijek kad se znanje gurne u stranu, a nešto drugo postavi na prvo mjesto. Pa se autoput gradi tri puta duže, pa košta pet puta više, pa se otvaraju klizišta, pa se urušavaju tuneli, pa bujice odnose kuće i dave ljude.
Savjet MZ će, možda, jer drži do transparentnosti i zna koliko je važna, na svom FB nalogu objaviti i koje je stručno lice uradilo projekat proširenja parkinga; možda će objaviti i sva svoja službena pisma kojima je tražilo od nadležnih službi da riješe problem nepropisnog parkiranja, a onda, posljedično, i problem tzv. saobraćaja u mirovanju (tj. nedostatka parking prostora).
Tako bi se možda bijes onih koji se sa ovim (iznuđenim) rješenjem ne slažu preusmjerio na bolje adrese. Ali bi i nastavnicima i učiteljicama olakšao posao. Jer bi znale da njihov cilj nije samo naučiti djecu da ne govore ružne riječi, nego i da cijene znanje. A njihove roditelje da traže i odgovornost, od onih koji su plaćeni da rješavaju probleme, a ne rješavaju ih.
Jer, na kraju krajeva, čemu škola i obrazovanje, ako na kraju u policiji, sudovima, opštinama, inspekcijama, ministarstvima sjede ljudi koji imaju moć, ali nemaju znanje? Ili ga imaju, ali nemaju kičmu da ga koriste.
Sarajevo je već odavno talac investicione gradnje. Komad travnjaka u jednom novogradskom naselju nije ni za zub gladi koju samo bagerske kašike mogu nakratko utoliti. Kad joj zafali trave, hraniće se ljudima. Protiv nje se ne bori psovkama, nego tijelima. Samo guzicama pred ekranom nije dovoljno. A ni tijelima bez kičme s mozgom koji ne cijeni znanje.
To bi se također, osim pravilnog izražavanja, moglo učiti u školama, ako bi se dječiji pogledi od pametne table okrenuli ka prozoru učionice. Jer bageri dolaze i po njih.
