Vitez od proliva

Ja biti Fung, ap‐ći!
Mali ali moćni Fung, hi‐hi!

Vlažni, dovitljivi, zli;
Ti misliti da ti biti vješt i brz
Ali Fung će tebe steg i kašlj i smrz

Hi‐hi!

Ovako počinje pjesma Milana Milišića Strašni agent Fung, nađena u njegovoj zaostavštini. Priređivač sabranih Milišićevih pjesama Marjan Čakarević u bilješkama upozorava i na neke nečitkosti u zbirci Tumaralo, koju je Milišić objavio 1985. godine. O tome više možda kasnije. Agent Fung je virus, čini se, ali nije opasan samo po zdravlje onoga kome se obraća, nego i po jezik kojim to čini. Taj jezik se sapliće u kongruenciji, ubacuje melodiju kineskog, razliku između imenica i glagola briše skraćivanjem riječi na njihov korijen, pa se i rimuje nepredvidljivo. Sve je to na kraju zabavno, duhovito, neobično, zanimljivo, sve kako s pjesmama za djecu treba biti, prema kriterijima Dušana Radovića:

Dobre pesme ne razlikuju se toliko koliko načelna shvatanja poezije. Dobra, uspela pesma brani sebe, svojom invencijom i inteligencijom, ukusom i kulturom pevanja. Dobra pesma je pesma s merom. Dobra pesma ima onoliko reči koliko je potrebno da bi se dokazala. Dobra pesma je zdrava pesma. Ona je zasnovana na zdravom iskustvu, na argumentima kojima se može vezati svet dece. Dobra pesma mora biti naslonjena na neko iskustvo ili doživljaj. Mora značiti više nego bukvalni podatak iz pesme. Dobra pesma je ono o čemu peva i još nešto što se može povezati sa njenim sadržajem. Dobra pesma za decu mora zanimati i odraslog čitaoca. Ona mora sadržati obrt ili značenje koje može obradovati i većeg čitaoca nego što je dete. Ona mora imati još jednu vertikalnu dimenziju i značiti nešto drugo sem onoga što je deci rečeno. Dobra pesma za decu mora biti nešto starijeg iskustva nego što ga deca imaju. Ona mora biti pametnija od dece da bi mogla otkrivati neotkriveno. Ali ona mora imati neke veze sa životom i iskustvom dece i biti vrlo blizu dečje mogućnosti da shvati i razume. Dobra pesma za decu ne može biti prazna verbalna igrarija. Ona mora biti ozbiljna i odgovorna prema malim čitaocima. Dobra pesma mora biti kultivisana, metrički zdrava i melodiozna. Dobra pesma u svemu ima mere. Jedna od važnih vrlina dobre pesme je njena dužina. Dobra pesma za decu je lepo oblikovana pesma. Dobra pesma za decu je plemenite pesničke građe, razvijenog jezika, bogatog rečnika, neočekivanih prizora i slika, iznenađujućih spojeva. Dobra pesma za decu je razumljiva, logična, konkretna i precizna. Dobra pesma može biti i samo igračka duha, ali tako vešta i lepa da čitaoca upućuje i na takav način saopštavanja. Lepota pojedinih pesama nije samo u sadržaju, već i u veštini kako je ta činjenica kazana. Igra je samo postupak, način da se savremenijim sredstvima dođe do neke slike ili mudrosti. Dobra pesma za decu mora biti pametna. Ona mora reći deci ono što nisu znala ni umela da kažu onako kako to pesma ume. (Dušan Radović, Antologija srpske poezije za decu, Beograd: Srpska književna zadruga, 1984, str. VIII i dalje.)

Milišićev agent Fung ne mora da nam se obraća. Čak nema ni razloga da to čini, ali eto sujetan je, to mu je slaba tačka. Voli da se pokaže i šepuri. Njemu ne treba jezik, jer progovara drugačije:

Fung nicht govoriti jezike

Fung govoriti samo nosove

Grla

I stomakovi; 

Fung odjenuti samo propuh

Jer Fungu samo propuh dobro stajati. 

Sa Fungom svi paraziti biti siti

Svi moljci biti dobrovoljci

Kod Funga gnjide se ne stide;

Kod Funga sve eks‐preks: nema stajanja Odmah dobiš paštetu 

Kojoj je prošao rok trajanja.

Fung jeste virus, ali je i više od toga. On je okolnost koja ga omogućava. Nema ga bez prljavštine, zapuštenosti, nemara... Očito je Fung drugo ja čovjeka, ono lijeno, gladno, ravnodušno...

Fung mrziti kupatilo parno

Fung prezirati sve sanitarno

Skorjele maramice

Biti Fungove posjetnice 

A bacili‐imbecili

Uvijek Fungu biti mili.

Dati glas, i šarm, tom drugom ja znači živjeti u drugom vremenu od onog Zmaj‐Jovinog – posle svakog jela treba ruke prati... Milišić ne piše savjetodavnu poeziju. Kad skorjele balave maramice nazove posjetnicama, on se malo naruga i histeriji domaćica s reklama za deterdžente, omekšivače, osvježivače... Pa kad stih kasnije bacile prevede u imbecile, nekako se taj medicinski termin protegne i na ljude koji brkaju sterilnost sa sigurnošću. Pa i dalje, leksika kojom Fung slavi svoj trijumf – pesticidi, zamrznuta hrana, kozmetika – sve se odnosi na moderan način života, na iracionalnu neprirodnost koju taj život njeguje:

Funga radovati pesticidi

Zagađenost Fungu biti kozmetik

Vodu Fung preporučiti samo žutu

Hranu samo zamrznutu

Kad ne biti dovoljno prljavštine 

Fung patiti od neimaštine.

Virus je, čini se, i ljudska glupost u svim svojim izdanjima, od lijenosti do tvrdoglavosti. Fung se ne kladi na sebe nego na nju. Glupost je istrajavati u ponašanju uprkos iskustvu koje upućuje na suprotno. U starijoj verziji pjesma je nosila naslov Ja biti Fung, strano tijelo, a u prvoj Tumaralo susreće Funga (Viteza od proliva). Oba naslova sugerišu da Fung postoji samo kao odraz u ogledalu. On nije strano tijelo bukvalno, on je jedno od stanja tijela, kad se ono otrgne razložnosti.

Funga veseliti kad se

Nosovi čačkati, oči krmeljiti

I kad se niz bradu masno sliva 

I kad se s voćem voda piti

Fung dobro poznat biti

Kao Vitez od proliva. 

Fung se kladiti da ti ne moš moći

Podnijeti šampon, on ti peći oči

I nećeš izdržat strašnost muke

Nasapunjati dobro ruke

I nećeš imati vremena iz tube

Iscijedit pastu, oprati zube.

Dijete koje čita (ili sluša) pjesmu shvata, polako, da je Fung agent loših navika:

Fung znati gdje tebe naći:

Pred televizorom ti blenuti 

Štucajući od kola‐kokte

Ne moš sebi odrezit ni nokte.

Ti nikad ne ići u prirodi, u šumi 

Ti samo žvakati svoje žvak‐gumi.

Bolest, za Milišića, u ovoj pjesmi, nije kazna koju slučaj odreže nevinom; ona je jednako stanje duha koliko i stanje tijela. To se još bolje vidi u starijoj verziji ove strofe: Fung biti strano tijelo / Fung kladiti ti ne imati antitijela / Ne imati otpornost, ne imati čvrstinu / Funga krasiti upornost a ti / Štucajući od ko-la‐kokte / Ne moš sebi odrezit ni nokte. Srećom je autor odustao od ove lakonosti. Inače je umjesto cijele pjesme mogao napisati samo neuvjerljivu i suhoparnu mudrost Mens sana in corpore sano. Ovako, s Fungom, to je čitav igrokaz, kao da je neki Pomet Trpeza izašao pred nas, pa nas zabavlja i vuče za nos istovremeno. Milišić završava sa sve više onomatopeja:

I sad dolaziti ja Fung

Da uvučem u tebe – khi

I dok ti misliti gdje ja biti

Ja se već javiti, ali iznutra 

Apćiha! Apćiha! Apćiha!

I rugati se: šmrk‐šmrk‐šmrk!

I grepsti u grlu: kašlj‐kašlj!

I boljeti u stomaku: augh‐gaugh! 

I osuti te osipom: cp‐cp‐cp.

I napraviti ti febru: brrr!

I boliti ti zub: beee!

I ostaviti ti žuto u ušima: gnj, gnj! 

Cp‐cp‐cp, gnj, gnj – čist trijumf stvaralačkog jezika. Čak se i rima raspada pred tim govorom lijene pameti. Milišić Fung provocira svog malog čitaoca:

Ja biti Fung, neusporedivi!

Izdržljiviji nego ti

Prepredeniji nego ti;

Ti misliti biti vješt i brz 

Al Fung će tebi steg i kašlj i smrz

Hi‐hi!

Fung se predstavlja kao neusporedivi, ali se odmah nakon toga poredi. I tim poređenjem ostavlja mogućnost čitaocu da prihvati izazov. Čitalac može na ovo iritantno hi‐hi odgovoriti ko se zadnji hi, najslađe se hi. To bi značilo da prihvata izazov. To bi značilo da se prepoznao u pjesmi. To bi značilo da je Milan Milišić postigao šta je želio. Riječima Duška Radovića, obratio se djeci pjesmom koja je

zasnovana na zdravom iskustvu, na argumentima vezanim za svet dece, ali tako da ona zanima i odraslog čitaoca jer sadrži obrt ili značenje koje može obradovati i većeg čitaoca nego što je dete, pametnija od dece da bi mogla otkrivati neotkriveno, ozbiljna i odgovorna prema njima, plemenite pesničke građe, vešta i lepatako da i sama požele jezik koristiti na taj način. Ona nije banalizovala svijet da bi ga prikazala niti od škole želi napraviti policajca na raskršću između bolesti i zdravlja, duha i tijela.

(Nenad Veličković, Čari prepričavanja, Buybook, Sarajevo, Radićeva ulica)