Na ulaznim vratima, propuštajući sve ispred sebe, premijer je mudro zastao sačekavši novinarku i kamermana te im se diskretno obratio.
- Nadam se da znate za Kodeks o audiovizualnim uslugama i medijskim uslugama Regulatorne agencije. Da pojednostavim, nas možete snimati, ali ne možete snimati lica djece.
Kamerman je zbunjeno pogledao novinarku, koja je odgovarala na upravo pristiglu Viber poruku i koja je kratko odgovorila.
- Da, da, svakako.
Zapravo je naglas pročitala porukicu kojom je prijateljici odgovorila kako zna za dogovor da se prijateljice iz srednje škole nađu popodne na kafi.
Direktor Doma za djecu bez roditeljskog staranja, vodeći delegaciju stepenicama ka prostoru u kojem su pripremili sve za doček, bio je ljut, razmišljajući ko je od osoblja mogao dojaviti televizijskoj ekipi informaciju. Vodio je računa o tome svjestan svoje pozicije i odgovornosti, jer i na Instagram profilu Doma vodilo se računa da se lica štićenika zabluraju prilikom objava. Diskretno je prišao ekipi i doslovno šapatom rekao kako se nada da su profesionalci i da poznaju sva pravila i novinarski kodeks vezan za snimanje i prikazivanje djece u medijima. U istom trenu vaspitačice su u prostorije dovele djecu i začas je nastajala graja i smijeh. Dijelili su se pokloni, jeli bajramski slatkiši, a djeca su recitovala naučene recitacije i odgovarala na postavljena pitanja uvaženih gostiju. Nekih sat vremena kasnije, nakon što je predviđeni program već bio pri kraju, novinarka je zamolila premijera za izjavu. Nevoljko, ali poštujući novinarsku profesiju, šturo i skromno dao je kratku izjavu. Na isti način to su učinili i ministarka i direktor. Televizijska ekipa se nakon toga spakovala i otišla. Pola sata kasnije Dom za djecu bez roditeljskog staranja napustili su i zvaničnici, odlazeći svojim kućama i odloženim privatnim obavezama koje nalaže tradicija ovog velikog praznika.
U redakciji televizije trajalo je slavlje dežurnih koje je zapalo da rade za praznik. Urednik je samo kratko odmahnuo rukom rekavši da vodi računa o dužini priloga. Šta se, uostalom, moglo loše desiti u jednoj takvoj ništa posebno zahtjevnoj reportažici, ma kako novinarka bila mlada i neiskusna.
Te večeri na porodičnoj proslavi radnik socijalne službe nadvirio se preko nečije glave koja mu je zaklanjala punu sliku dok je ton bio ugašen, i ostao u šoku. U prilogu večernjeg dnevnika ugledao je prilog iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja u kojem su lica djece sve vrijeme bila prikazivana. Odmah je ustao, otišao u drugu sobu i pozvao šeficu.
Istovremeno su zasvijetlili displeji na mobitelima premijera, ministrice i direktora koji su takođe bili na porodičnim okupljanjima. Niko od njih nije mogao vjerovati u ono što je gledao, koristeći se opcijom vraćanja programa unazad.
Ministrica je iste sekunde nazvala premijera, rekavši mu da ona preko toga ne može preći i da podnosi ostavku na svoju funkciju te kako će o tome odmah obavijestiti i svog stranačkog šefa.
Premijer joj je odgovorio da se slaže i da on zove predsjedavajućeg Skupštine da zakaže vanrednu sjednicu prvog radnog dana nakon praznika kako bi i on podnio ostavku, a da će ljudima u svom kabinetu reći da već za sutra pripreme saopštenje za medije o svojoj odluci, pa da, ako želi, mogu to učiniti zajedno.
Direktor Doma za djecu bez roditeljskog staranja bio je utučen. Imao je velike planove za reformu koju je želio sprovesti do kraja jer bi njome uslovi za brigu o djeci, ali i usavršavanju osoblja Doma, bili unaprijeđeni kao nikada.
Ispred njega je već bio otvoren laptop na kojem je pisao svoju ostavku.
Svoje funkcije još iste večeri na raspolaganje su stavili i urednici televizije.
Niko od zaposlenih Regulatorne agencije za medije ili nije vidio sporni prilog na dnevniku ili su, po običaju, čekali da neko neku nepravilnost prijavi, živeći već godinama u ubjeđenju da nije na njima da reaguju bez prijave.
Tačno ovako se desilo u paralelnom univerzumu gdje živimo u pravnoj i funkcionalnoj državi koja brine o svim svojim građanima uvažavajući njihova prava, s posebnom brigom i skrbi o djeci. Javnost je bila zgrožena viđenim, ali istovremeno umirena odgovornošću svih nadležnih u institucijama.
U stvarnosti u kojoj, nažalost, jesmo, premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk, ministrica za odgoj i obrazovanje KS-a Naida Hota Muminović, direktor KJU Dom za djecu bez roditeljskog staranja Muhamed Musić, a ispostaviće se i gradonačelnik Sarajeva Predrag Puharić, bili su uključeni u ovu situaciju. Puharić je u posjetu Domu bio nešto ranije tog dana, a njegov posjet zabilježen je s nekoliko fotografija na kojima se vide lica djece, prikazana neposredno prije televizijskog priloga televizije Kantona Sarajevo u terminu večernjeg dnevnika 30. 3. 2025. godine u 18:30 sati. Menadžment navedene televizije, socijalne službe, Regulatorna agencija za medije, ali ni javnost, nisu vidjeli ništa sporno i nastavili su da uživaju u prazničnoj atmosferi.
Jer zašto bi nedjeljom, neradnim i prazničnim danom, ikoga bilo briga zbog kršenja Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, Kodeksa o audiovizualnim uslugama i medijskim uslugama Regulatorne agencije za komunikacije, kojom je zabranjena svaka zloupotreba maloljetnika u sadržajima pružatelja medijskih usluga i posebno je zabranjena upotreba maloljetnika u političke svrhe.
Za sudjelovanje maloljetnika u programu potrebna je saglasnost roditelja. S obzirom na to da je Kodeksom zabranjena svaka zloupotreba maloljetnika u sadržajima pružatelja medijskih usluga i posebno njihova upotreba u političke svrhe, eventualna saglasnost roditelja ne isključuje odgovornost pružatelja medijske usluge za emitirani sadržaj. Svako nepoštivanje ili kršenje odredbi Kodeksa podliježe sankcijama sukladno Zakonu o komunikacijama, piše u Kodeksu.
Osim toga, spomenuću uzgred i još uvijek nedefinisane izmjene i dopune Izbornog zakona koje je nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt, a kojim su prepoznate takve zloupotrebe najmlađih građana BiH u političke svrhe.
Ponedjeljak je, završavam tekst.
Dječija lica ostaju zarobljena u opciji vrati unatrag kablovskih operatera, a onda će biti zaboravljena do neke nove prilike, kada će nam isto tako biti svejedno. U stvarnosti koju živimo ostaje pitanje:
Ako se kršenje dječijih prava dogodi, a niko ne reaguje, jesu li ona uopšte prekršena? U državi koja zaboravlja i prije nego upamti.
https://skolegijum.ba/arhiva/ne-vjeruj-nacelnicima-ni-kad-darove-nose/
