Osvajanje Poljina

Irhad Suljić

08.03.2024
Prilozi za istoriju opsade

Osvajanje Poljina

Ukoliko djeci želi ponuditi potpunu i poštenu sliku rata, škola bi osim o ratnim zločinima, podvizima, herojima i žrtvama, vojnim i civilnim, morala govoriti i o ratnim profiterima. Inače je saučesnik u obmani i pljački.

Prije par dana sam zvanično biciklom popeo i posljednje brdo koje mi je ostalo oko Sarajeva neosvojeno. Prvi put, prije desetak godina, kada sam htio voziti Trebević, tata mi je rekao da se čuvam, da ne idem gore.

Ne kontam zašto mi to sad govoriš, rat je davno prošao, rekao sam mu ispred kuće prije nego što sam se spustio niz Staru Breku. Ali sam od tada do danas shvatio da za njega nije. A to znači da nije baš ni za mene.

Sada, deset godina nakon mog prvog biciklističkog poduhvata, prvi se put penjem na Poljine, zadnje brdo koje mi je ostalo neosvojeno dugo nakon što sam sva ostala popeo i preko deset puta. Odluku sam prelomio nakon što sam slučajno dobio u ruke Nastavni materijal za izučavanje opsade Sarajeva i zločina genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine.

Ali da premotam malo unazad.

 

Maidova kapa

Prvi put sam čuo za Poljine na samom početku rata. Bilo je to ujedno i prvo ratno upozorenje koje sam od svojih roditelja dobio: Čuvaj se snajpera sa Poljina.

Poljine direktno gledaju na veći dio moje ulice, a relativno su blizu, tako da je prilično lako bilo nekom hrabrom snajperisti tražiti svoju žrtvu baš tu. Uvijek se taj dio ulice pretrčavao. Sjećam se prvih vijesti o kobnom napadu 31. jula 1992. godine. Sjećam se rođaka Džeme koji je nakon tog napada došao kod nas kući, sav potresen, prepričavao mom ocu kako je jedva živu glavu izvukao. U povlačenju se provlačio kroz korito potoka, koje je ujedno služilo za odljev fekalija. Sjećam se dobro da je više puta ponovio Izgubiše život ljudi, Sejo, ko da je ništa. Umro je 1998. godine od posljedica snajperskog ranjavanja iz 1993. godine.

Oca sam prvi put vidio da plače u ratu kada je snajperista ubio njegovog dugogodišnjeg druga, našeg komšiju iz ulice. Maid je dobio otpust iz armije zbog jakih i učestalih epileptičnih napada. Znao je u jednom danu po tri napada imati. Njegova posljednja noć na straži je bila sa mojim ocem na prvoj liniji u Brekinom potoku. U trenutku kada je moj otac zamijenio Maida u kopanju, on se popeo iz tranšeje i u ležećem stavu naslonio leđa i glavu na zemljani nasip, da zapali cigaru i odahne. Dok su pričali, tatu je zasula zemlja po leđima, a onda je čuo nešto kao udarac. Okrenuo se i ugledao nepomičnog Maida sa prostrijelnom ranom na čelu. Snajper. Vojnici koji su bili u pripravnosti zamijenili su ih na tom položaju, Maidovo tijelo odvukli su u mrtvačnicu, a mog tatu, koji je doživio šok, pustili kući da odmori. Sjećam se da je bilo tri ili četiri sata ujutro, kada je neko pokucao na vrata. Mama, sestra i ja smo se trznuli iz sna, nismo nikoga očekivali u ta doba. Tata se javio sa druge strane, mama mu je otključala vrata. Ušao je u hodnik sa vojnom kapom stisnutom u rukama, naslonio se leđima na zid, skliznuo do poda u sjedeći položaj i odvalio u jecav plač. Nakon što nam je plačući ispričao šta se desilo, mama mu je istrgnula kapu iz ruku i ostavila na sto ispred vrata, sestri i meni rekla da se vratimo u sobu spavati, a njega uvela u kupatilo da se sapere. To jutro sam se prvi probudio i izašao ispred vrata, još uvijek zbunjen oko sinoćnjih dešavanja. Ugledao sam krvavu vojničku kapu na stolu i iz znatiželje je razložio da vidim šta je. Komad lobanje je bio unutra. Sjećam se da su me trnci obuzeli od glave do pete i da mi je dio dječije nevinosti zamijenila crna realnost rata. Maid se nikada nije pridružio ženi i djeci u inostranstvu, a moj otac se vratio na prvu liniju.

 

Ratna rana

Na prvi pogled, čini se da nema ništa pogrešno u tome da djeca uče o ratu, jer je to dio historije njihove države. Uredu je da im se ispriča priča o tome. Ali čija? Mog oca, mame, Maida, Džeme? Moja? Osam dana prije akcije na Poljine, bio sam ranjen. Otac me poslao kod čika Mirka, našeg komšije koji je živio oko stotinjak metara uz ulicu iznad nas, po pritke za boraniju. U ratu nam je bašta bila glavni izvor hrane. Imali smo vlastite zalihe povrća, koje smo mogli jesti, prodavati, pa čak i mijenjati. Sjećam se kad su moji roditelji kod komšije ispekli rakiju od šljiva iz naše bašte. Pa je onda mama dva litra rakije zamijenila za dvije vreće brašna, a druga dva litra sakrila da pričeka svoj red za najpotrebniju zamjenu. Kad sam se vraćao s pritkama, granata je udarila u čempres pored raskršća. Nikad prije ni poslije nisam iskusio jači prasak. Oglušio sam i samo čuo pištanje u glavi. Osjetio sam toplinu na desnoj ruci, vidio krv, otrčao u kuću i stavio neki hekleraj na ranu. Kad krv baš nije stala, jedan nabildani momak se ponudio da me odveze u bolnicu. On je bio tjelohranitelj Alije Izetbegovića, a djevojka mu je bila dežurna u bolnici. Detonacija je zaglavila taster od sirene na volanu i golf dvojka je trubio sve vrijeme do bolnice. Dok sam čekao da me pozovu pipao sam kvrgu na ruci ispod koje je u mesu bio geler.

 

Oružje

Sjećam se kada je tata prvi put donio kući pušku koju je zadužio kao vojnik. Zvali su je Papovka, a bila je to M59 poluatomatska puška, 7,62 mm. Pored njenog imena i kalibra, otac mi je rekao da se oružje nikad ne uperuje u drugu osobu, čak ni kada je zakočeno ili bez metaka. To je naznačio kao najvažnije pravilo rukovanja oružjem. Od tada nikad više nisam prišao ni jednom komadu vatrenog oružja. Pamtim i jednu filmsku scenu, kao iz Sidrana. Javili su ocu iz štaba da su bačeni bojni otrovi na Zetru i da se u onom ABHO odijelu javi u komandu. Mama mu je kao i obično pomagala da navuče sve to na sebe. Gumene čizme, gumene rukavice, gumene pantalone na tregere, kabanica i gas-maska. Meni i sestri su zabranili da izlazimo vani, pa smo gledali s prozora. Tata ide prvi u svoj toj opremi, mama za njim u običnoj majici, pantolama i papučama, krenula s kantom da skine veš sa štrika. I čujemo tatin glas, ispod maske, ko kroz neku cijev: Safo, osjetiš li šta?

 

Pony

Svoj pony bicikl posuđivao sam momku iz mahale da ode u posjetu svojoj djevojci koja je živjela na Baščaršiji. Tada se desio neki konflikt između ratnih komandanata Cace i Ćele, a on je bio u Ćelinoj ekipi koja je držala stražu u mojoj ulici. Pošto je morao ići kod djevojke na Baščaršiju, koja je bila Cacin teren, raja ga je prozvala petokolonašem. Zauzvrat što bih mu posudio bicikl, dobio sam od njega nekoliko friško odštampanih majica. Izvana je u ratu dobio mašinu koja je na majice printala 3-4 modela crtanih čudovišta, i to je prodavao za deset maraka po komadu.

 

Neka bude struja

Mi u kući smo igrali igru Neka bude struja! Pravilo je bilo da to svako može izgovoriti pet puta tokom dana, a poenta izgovaranja je bila da, ako tri sekunde nakon što bi to neko izgovorio, dođe struja, svi ostali bi uglas vrisnuli I bi struja! Međutim, to se samo mami jednom desilo tokom čitavog rata, pa je ona do danas ostala neizazvana pobjednica u toj igri. Po vodu smo išli na izvor. Ljeti je mlaz bio tanak i dugo se čekalo na red da se napune kanisteri. To je bila moja dužnost. Imao sam deset godina i nosio sam kanistere teške 25 litara. Jednom sam, od dosade, zviždanjem imitirao granatu koja dolijeće. Svi su se sa kanisterima pobacali po zemlji. Komšija mi je poslije toga izvukao uši.

Čekao sam i u redovima za humanitarnu. Samo sam čuvao mjesto, jer su jedino mama ili tata mogli podići sljedovanje. Jednom se mom drugu poderala kesa s brašnom. Dobio je kaznu neizlaska vani nekoliko dana. Ljudi iz ulice su dali po malo brašna teti Emini da se nadoknadi prosuto. Kada je tata bio na liniji na Nišićima, ja sam cijepao drva, a sestra slagala. Ja sam išao po vodu, a ona ložila peć. Mama je radila u socijalnom na obračunu penzija. Sestra i ja smo išli u školu u različitim smjenama.

 

Život ko da je ništa

Ovakve priče ima svako ko je proživio opsadu. Normalno je da ne mogu sve biti ispričane. Ali nije svejedno čije će biti. Možda ja kao dijete nisam bitan, ali mislim da rođak Džemo jeste. Ono njegovo Izgubiše život ljudi, Sejo, ko da je ništa.

Zato sam pogledao šta u onom Nastavnom materijalu piše o napadu na Poljine, 31. jula 1992. godine. Pominju se kratko, dva puta. Prvi put pod naslovom Tok opsade grada Sarajeva od 1992. do 1993. i najvažnije bitke za grad, na str. 9: Tokom jula borbe su nastavljene, a najveći intenzitet dostigle su krajem mjeseca na Poljinama, i na spoljnoj strani prstena opsade prilikom oslobađanja Trnova. Drugi put u podnaslovu Borbe i najvažniji vojno-politički događaji na području Sarajeva tokom opsade, gdje na 140. str. piše: Juli je okončan neuspjelim pokušajima proboja iz okruženja preko Poljina i Vogošće ali i uspjehom snaga OpŠTO Trnovo, 7. brigade i jedinica ARBiH sa Igmana, koje su u borbama 31. jula i 1. augusta zauzele prevoj Rogoj i oslobodile Trnovo.

Pogledao sam i Monografiju o Prvom korpusu. Na str. 106. kratko: Tako su neuspjehom okončani pokušaji proboja iz okruženja i razbijanja opsade Sarajeva tokom mjeseca jula. U svim ovim borbenim dejstvima tokom jula 1992. godine u jedinicama RgŠO Sarajevo poginulo je 105 i ranjeno 416 boraca. Koliko je onih što su zadnjeg dana jula izgubili život ko da je ništa, ne zna se. Mislim da sam zato najzad odlučio da krenem na Poljine. Da dodam Džeminu priču Nastavnom materijalu.

 

Bitka na Poljinama, spomenik na Barama

Spomenik bici na Poljinama našao sam kod Gazprom benzinske pumpe u Barama. Posvećen je poginulim borcima 1. podrinjske brigade. Kockast je. Sa jedne strane uklesana su imena dvanaest vojnika, sa druge Armija BiH 1. Podrinjska brigada, sa treće piše da spomen-obilježje podižu Ministarstvo za boračka pitanja Kantona Sarajevo, Općina Centar i Udruženje građana jugoistočne Bosne, a sa četvrte je motiv čovjeka sa stećka koji pozdravlja. Osim 1. podrinjske brigade ne pominje se nijedna druga, a ona nije bila jedina u bici. Na primjer, rođak Džemo bio je 105. motorizovana brigada. Možda na Poljinama postoji još neko obilježje poginulim borcima?

 

Na naprijateljskim položajima

Preko Betanije se penjem na Slatinu, a odatle lošim i uskim asfaltnim putem na Poljine. Patrolna kola SIPA-e idu odozgo, druga me prolaze i idu prema gore. Ukupno petnaestak vrlo uglancanih limuzina i džipova sa zatamnjenim staklima u samo kilometar. Imam osjećaj, ako stanem i nekoga pitam ko sve živi ovdje, da će mi neki agent u crnom odijelu, sunčanim naočalama, sa onom jednom slušalicom u uhu, iskočiti iz grmlja i reći da pođem sa njim.

Dolazim u selo, djeca se igraju, mame i tate nešto rade oko kuće, a dede i bake sjede po balkonima. Asfalt je ispucan, izrezan i iskopan, ali limuzine i džipovi preko njega prelaze smjelo i bez problema. Kako ono ide onaj vic, koje auto ide najbrže makadamom? Službeno. Ha, ha. Još uvijek nisam vidio neko drugo spomen-obilježje. Ali jesam prilično velike i luksuzne vile. Neke su ograđene zidinama, neke nisu pa se vide bazeni i naslućuje predivan pogled na grad. Neke imaju i čuvare.

Ok, vrijeme je da pitam ko sve danas drži prve linije na Poljinama. Za neke naravno znam, ali svejedno... Zaustavljam bicikl pored kuće ispred koje je na stubu potrgan predizborni plakat stranke SDA. Prvog čovjeka koji nailazi pitam ko su vlasnici. Odgovara mi ono što ću poslije potvrditi i na internetu: Bakir i Sebija Izetbegović, njihov komšija Zlatko Lagumdžija, Nedžad Branković, razni biznismeni i režiseri. Pitam ga da li postoji ikakvo spomen-obilježje poginulim borcima na Poljinama ili u okolini. Ne zna ni za ono jedno u Barama. Vozim do raskrsnice. Lijevo napucane kuće i u daljini neke vile, zidinama ograđene, sa pogledom na Sarajevo. Desno je put za vrh. Okrećem desno, jer se ne pika da sam popeo vrh, ako se nisam dovezao na njega. Na putu prolazim raskrsnicu s tri parkirane crne limuzine na sred ceste, tri vozača u crnim odijelima, od kojih se jedan popeo na drvo pored neke stare kuće, i ovoj dvojici baca kruške. Produžujem sam do vrha bez stajanja. Gore ništa spektakularno, polja obradive zemlje na vrhu brda, zato se valjda i zove Poljine.

U spustu s vrha primjećujem neke ograđene betonske rezervoare, čini se, novoizgrađene. Na raskrsnici gdje su bila auta i kruškoberi, više nema nikog; koga god su čekali, odvezli su dalje. Ispostavilo se da ono jesu novi rezervoari, koji se pune iz glavnog rezervoara sa Bukovika. Što znači, vodovodna mreža na Poljinama nije vezana na gradsku. Heroji s Poljina imaju svoj vodovod, bez redukcija, a ti se Muzafere briši vlažnim maramicama. Tačno sam zbog ovog osjećaja odlagao osvajanje Poljina. S mučninom vozim nazad.

 

Alchajmer

Osvojio sam sva brda i planine oko Sarajeva biciklom. Sada, deset godina nakon što sam prvi put krenuo niz Breku na biciklu, razumijem šta je rat i koliko može koštati. Kako je jako teško od ratnih trauma pobjeći. Razumijem šta mog oca lomi jer sam godinama gledao kako mu dušu i um pedalj po pedalj osvaja. Kada sam vozio na Trebević on je mislio da će me neko gore napasti. Kada sam vozio na Igman trzao se iz sna obliven znojem od noćnih mora o ratu. Kada sam peo Bukovik krenuo je zaključavati vrata od sobe jer je mislio da će doći neko u sred noći da ga ubije. Dok sam došao do Poljina demencija ga je uzela sasvim. Zašto u Nastavnom materijalu za izučavanje opsade Sarajeva i zločina genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine ne piše ništa o posljedicama rata, zašto ne piše o hiljadama boraca koji se bore sa traumama u svojoj glavi toliko godina nakon rata? Zašto u tom materijalu ne piše koliko je boraca na Poljinama 31. jula 1992. godine izgubilo život ko da je ništa? Zašto učenici sarajevskih škola neće učiti da su Poljine, mjesto jedne od najvažnijih bitaka za grad, sada elitno naselje heroja privatizacije? Zašto priče boraca koji su pokušali osvojiti te iste Poljine, kao Džemina, padaju u zaborav, ili zaborav pada u njih, kao u mog oca? Od koga sam naučio sve što dijete o ratu treba naučiti: ne okreći pušku prema čovjeku i kad je prazna.

Kada sam se vratio zatekao sam ga kako sjedi pognut na staroj drvenoj stolici ispred kuće, zagledan u ništa. Iz trećeg puta ga uspijevam dozvati da obrati pažnju na mene. Pričam mu gdje sam bio i šta sam vidio.

Ulazimo u kuću da večeramo. Dok jedemo priča o ratu. Još uvijek je ponosan što je branio svoju zemlju. Dok perem suđe, on se bori sa snom na kauču. U zadnje vrijeme sve češće ima potrebu da spava, bilo da je dan ili noć. Doktor kaže da je to jedan od simptoma Alchajmera. Prije nego što zakunja, pita me: Gdje si bio danas?

 

Objavljeno u printanom Školegijumu br.  25, 9/2018.

Najnovije

 
Klinika Šurkovac
Enes Kurtović
08.03.2024
Škola na kraju puta
Marko Ban
08.03.2024
U potrazi za Gornjom Tramošnjom
Enes Kurtović
08.03.2024
Djeca s ničije zemlje
Anisa Mahmutović
31.01.2024