Obrazovna politika

Uz dokument U susret SAFER učenju

Postnormalna nauka i halal Harari

Samir Lemeš

15.01.2024

Ako neki proizvod dobijate potpuno besplatno, ili se u njemu krije namjera bogatog sponzora, ili ste ustvari vi proizvod.

Foto: Dominique Lacroix, CC BY-SA 4.0, via Wikimedia Commons

Kad sam prvi put čuo za Ziauddina Sardara, kao jednog od autora misterioznog dokumenta o reformi obrazovanja u Kantonu Sarajevo, potražio sam njegovu biografiju i bibliografiju. Našao sam da je to osebujan muslimanski britanski pisac i intelektualac pakistanskih korijena čije polje interesovanja uključuje muslimansko mišljenje, studije budućnosti, filozofiju znanja i nauke i kulturološke studije u najširem smislu. Autor je brojnih knjiga, naučnih radova, eseja, kritičkih članaka i rasprava, kao i novinskih kolumni i televizijskih emisija.[1] Kao neko ko je objavio 50 knjiga, vjerovatno zaslužuje da ga nazovu jednim od 100 najboljih britanskih javnih intelektualaca, pa možda vrijedi neku od tih knjiga i pročitati?

Prva njegova knjiga na koju sam naišao je prevod zbornika pod nazivom Postnormalna vremena: čitanka [2] u izdanju sarajevskog Centra za napredne studije, organizacije koja se bavi uglavnom temama islama, šerijata i religijskog diskursa. Na prvo čitanje, i bez predrasuda zbog očitih svjetonazora izdavača, Sardar zvuči kao muslimanska verzija Yuvala Noaha Hararija. Nakon nedavne brutalne eskalacije sukoba u Gazi, Harari više nije poželjan u dijelu javnog diskursa koji osuđuje brutalnost nad palestinskim civilima, ali bavi se sličnim temama kao i Sardar – proricanjem budućnosti na osnovu vlastitih teorija i ubjeđenja. Tako da Sardar nekako dođe kao halal verzija Hararija. 

Kao i Harari, Sardar koristi narativ tipičan za dobre TEDx govornike – malo šokantnih činjenica, malo kontroverzi, malo kritike društva, i na kraju sve začinjeno ponudom revolucionarnih rješenja za svakodnevne probleme. Kritika savremenog društva lijepo je ilustrovana spominjanjem činjenice da Uber – najveća svjetska taksi kompanija – ne posjeduje nijedno vozilo; Facebook – najpopularniji medij na svijetu – ne pravi nikakav sadržaj. Airbnb – najveći svjetski davatelj usluga smještaja – uopšte nema nekretnine. Te kontradikcije opisuju se kao haos, koji je karakteristika postnormalnog doba. Na to se onda nadovezuje priča o polilogu (umjesto dijaloga) i rješenju na način da se moraju preispitati etičke posljedice neprestanog tehnološkog napretka, uz opredijeljenost za starinske vrline koje je globalizirano društvo odgurnulo u stranu, kao što su skromnost, odgovornost, poniznost i zajedništvo. Dakle, povratak temeljnim religijskim vrijednostima.

Naredna Sardarova knjiga na našem jeziku na koju sam naišao nosi naslov O islamu, nauci i budućnosti, u izdanju istog Centra za napredne studije. To je zbirka eseja, odnosno izbor Sardarovih tekstova koji oslikavaju njegova glavna interesovanja: islam, znanje i nauka, postmoderni svijet, transkulturalizam, identitet i budućnost. Posebno me zaintrigirala rečenica iz uvoda: Napisavši Ka islamskoj teoriji o okolišu (Towards an Islamic Theory of the Environment) Sardar postaje prvi muslimanski autor koji je pokazao kako je islamska praksa u prirodnom skladu s okolišno održivim razvojem. Kako sam se i sâm vodio idejama da se autoritet religijskih institucija iskoristi u zaštiti okoline, pomislio sam da sam konačno uspio naći islamski pandan za encikliku Laudato si jednog od rijetkih teoloških tekstova koji zaštitu prirode i okoliša stavljaju u vrh prioriteta. Međutim, sami naslovi poglavlja Šerijat kao metodologija rješavanja problema, Totalni opoziv: Vanzemaljci, Drugi i amnezija u postmodernoj misli bili su dovoljni da u meni probude crv sumnje u te tekstove. 

 

Ako ne plaćate neki proizvod – vi ste proizvod

Drugi razlog za moj skepticizam je to što su Sardarova djela i sva druga izdanja spomenutog Centra u cijelosti besplatno dostupna na internet-stranici Centra. Pojam velikih podataka (Big Data) objašnjava se rečenicom iz podnaslova – ako neki proizvod dobijate potpuno besplatno, ili se u njemu krije namjera bogatog sponzora, ili ste ustvari vi proizvod. Usluge pretraživanja na Googleu, postavljanje fotografija i komentara na Facebooku, operativni sistem Android koji pogoni mobilne telefone, sve su to usluge i proizvodi koje ne plaćate novcem, ali ih plaćate podacima o sebi, o svom digitalnom i svakom drugom ponašanju. Te podatke IT korporacije prikupljaju, kreiraju vaš digitalni profil, koji onda skupo prodaju u svrhe usmjerenog marketinga. 

S druge strane, besplatni časopis Kula stražara, čija je luksuzna štampa i široka distribucija prilično skupa, iza sebe krije propagandu jedne religijske skupine – Jehovinih svjedoka. Da li se iza besplatne dostupnosti izdanja Centra za napredne studije krije propaganda druge religijske skupine? Baš se i ne krije, ali teško je ocijeniti da li pripada sunitskoj ili šiitskoj struji. To nije ni sporno, sasvim je legalno širiti različita religijska ubjeđenja i stavove, ali problem nastaje kad se pređe granica sekularizma i kad to postaje instrument za diskriminaciju drugih i drugačijih. Još veći problem predstavlja to što se takvi stavovi i teorije koriste kao temelj najavljene reforme obrazovanja u deklarativno sekularnoj zemlji.

 

Postnormalna nauka

Teorija postnormalne nauke (TPN), koju su uveli Silvio Funtowicz i Jerome R. Ravetz 1990-ih godina[3], predlaže pristup naučnom istraživanju koji je posebno prikladan za kontekste u kojima su činjenice nesigurne, vrijednosti na kojima se zasniva sporne, ulozi visoki, a odluke koje se na osnovu rezultata istraživanja donose zahtijevaju hitnost. Teorija postnormalne nauke dovodi u pitanje tradicionalne predstave o tome kako se nauka vodi i njenoj ulozi u društvu.

Reakcija naučne zajednice na koncept postnormalne nauke je pomiješana. Neki naučnici i praktičari u oblasti naučnih i tehnoloških studija, kao i oni koji se bave interdisciplinarnim istraživanjima, pronašli su vrijednost u TPN-u kao okviru za razumijevanje i rješavanje složenih problema iz stvarnog svijeta. Oni cijene njen naglasak na društvenim i etičkim dimenzijama nauke, priznajući da se nauka ne vodi u vakuumu, već u širem kontekstu društva. Interdisciplinarnost je zaista dobra i poželjna karakteristika TPN-a.

Neki kritičari tvrde da TPN briše granicu između nauke i zagovaranja, potencijalno potkopavajući objektivnost i kredibilitet naučnih istraživanja. Drugi dovode u pitanje praktičnost implementacije TPN-a u svakodnevnu naučnu praksu, sugerišući da to može biti više teorijska konstrukcija nego izvodljiv pristup za istraživače i kreatore politike. Ukratko, reakcija na postnormalnu nauku unutar naučne zajednice varira. Neki smatraju da je to vrijedna i neophodna perspektiva za bavljenje složenim, neizvjesnim pitanjima, dok drugi izražavaju zabrinutost zbog njenog oslanjanja na tradicionalne norme i prakse naučnog istraživanja.

Funtowicz i Ravetz kažu da se TPN zasniva na konceptima iz knjige The Structure of Scientific Revolutions, koju je 1962. godine objavio američki istoričar i filozof nauke Thomas Samuel Kuhn, a koja je nakon 50 godina doživjela svoje četvrto izdanje.[4] TPN koristi Kuhnovu tezu da se pojam naučne istine, u bilo kojem trenutku, ne može utvrditi isključivo objektivnim kriterijima, već je definisan konsenzusom naučne zajednice. Upravo je taj konsenzus sporan, jer unosi dozu subjektivnosti. Ako se meni lično sviđa neka teorija, neki rezultat istraživanja, i ako skupim dovoljno istomišljenika, čak i ako je objektivno potpuno pogrešna i zanemaruje prirodne zakone ili matematičke postulate, po TPN-u ta teorija je prihvatljiva. 

Koncept postnormalne nauke posebno je eksploatisan iz ekološke perspektive, jer navodno pruža rješenja za kriznu situaciju klimatskih promjena kojom se civilizacija počela baviti sedamdesetih godina prošlog vijeka, a koja je tek nedavno počela dobijati potrebnu pažnju. S druge strane, sad već očigledna klimatska i ekološka kriza dobro dođe kao opipljiva i prepoznatljiva savremena materijalizacija Lucifera, Iblisa i svih drugih sila mraka kojima su religije stoljećima držale u strahu svoju pastvu i tako objašnjavale uzroke zla.

Zanimljivo je i to da se koncept TPN-a dopada i konzervativnim religijskim krugovima, jer otvara prostor za preispitivanje naučnih dogmi. To je samo po sebi apsurdno – zar nije upravo religija zasnovana na dogmi i bezuslovnom vjerovanju u te dogme, dok koncept savremene nauke počiva na sumnji i preispitivanju? Ako vrhovni poglavar neke crkve proglasi Pitagorinu teoremu pogrešnom, TPN ostavlja demokratsku mogućnost svim sljedbenicima te crkve da ne vjeruju u tu teoremu i da više ne vjeruju da je zbir kvadrata nad katetama jednak kvadratu nad hipotenuzom. Ili da se fetvom gravitacija proglasi šejtanskom rabotom, hoće li onda Mjesec napustiti svoju orbitu? 

Pojam demokratizacije nauke TPN postavlja potpuno pogrešno, ne kao univerzalnu dostupnost naučnih postignuća, nego samo kao mogućnost da se naučni rezultat podvrgava preispitivanju široke javnosti, koja rijetko posjeduje kompetencije za to preispitivanje. Vjerovatno se zagovornici TPN-a neće suprotstavljati infinitezimalnom računu, kvantnoj fizici i strukturi DNK, ali sigurno hoće teoriji evolucije, rodnim studijama i sociološkim fenomenima. Naravno da je savremena nauka daleko od savršene, jer se naučni rezultati vrednuju po kriterijima koje postavljaju korporacije, o čemu sam ranije pisao u tekstu Otvorena nauka kao korporativni profit. Ali, teorija postnormalne nauke ne nudi rješenje za taj problem, nego samo premješta autoritet sa korporacija na religiju i tradicionalne vrijednosti. 

 

Ako nam prođe SAFER, dolazimo i po akademiju

Još prije pet godina Centar za napredne studije objavio je i publikaciju Preispitivanje reforme u visokom obrazovanju: od islamizacije ka integraciji znanja koju potpisuju Ziauddin Sardar i Jeremy Henzell-Thomas.[5]

Taj projekat reforme predlaže promjenu paradigme visokog obrazovanja, uključujući i samu svrhu obrazovanja. Predlaže se reformiranje postojećih naučnih disciplina, izum novih, kao i djelovanje u skladu s trenutnim znanjem (ili znanjima) i diskursima ozbiljno uzimajući u obzir etičke i duhovne norme muslimanskoga društva, vodeća načela pod kojima ono djeluje i razvija se, a koja zauzvrat određuju ishodišnu osnovu njegove naravi i duhovnog identiteta.

Član 65 Okvirnog zakona o visokom obrazovanju BiH kaže: Odredbe ovog zakona ne odnose se na teološke fakultete, visoke teološke škole i akademije. Ove institucije mogu biti u sastavu univerziteta što se regulira posebnim ugovorom. Ako vladajuća politika prihvati SAFER kao osnov za reformu preduniverzitetskog obrazovanja, tako će biti pripremljen teren za desekularizaciju visokog obrazovanja, zasnovanu na teorijama Sardara i Henzell-Thomasa. Cijeli univerzitet postaje teološki i tako izlazi iz jurisdikcije Okvirnog zakona o visokom obrazovanju.

 

[1]  https://www.cns.ba/cns-izdanja/o-islamu-nauci-i-buducnosti/ 

[2] Ziauddin Sardar (2022), Postnormalna vremena: čitanka, Sarajevo, Centar za napredne studije, ISBN 978-9926-471-50-7, https://www.cns.ba/wp-content/uploads/2022/03/Postnormalna-vremena-citanka_knjiga-za-stranicu.pdf 

[3] Silvio O. Funtowicz, Jerome R. Ravetz (1993), Science for the post-normal age, Futures 25 (7), pp 739–755, ISSN 0016-3287, https://doi.org/10.1016/0016-3287 

[4] Kuhn, T. S. (2012), The structure of scientific revolutions, Fourth Edition, University of Chicago Press. https://press.uchicago.edu/ucp/books/book/chicago/S/bo13179781.html 

[5] Ziauddin Saradar i Jeremy Henzell-Thomas (2019), Preispitivanje reforme u visokom obrazovanju, Sarajevo, Centar za napredne studije, https://www.cns.ba/cns-izdanja/preispitivanje-reforme-u-visokom-obrazovanju/

Najnovije

Asistenti u nastavi u Tuzlanskom kantonu

Ministarstvo: Za broj angažovanih prebrojte konkurse

Anisa Mahmutović

Prijedlog pedagoških standarda i normativa za osnovni odgoj i obrazovanje u Kantonu Sarajevo

Ne sam, SAFER-e

Savka Skarić

Povodom dokumenta U susret SAFER učenju

Pitanja bez odgovora ili kako je uzurpirana reforma obrazovanja

Povodom dokumenta U susret SAFER učenju

Pokušaji poboljšanja našeg obrazovanja se rade pogrešnim putevima

Lamija Tanović

Ususret najnovijoj reformi obrazovanja u KaNiPtonu Sarajevo

Lud, zbunjen, postnormalan

Nenad Veličković