Dokument o kojem se akademska zajednica Univerziteta u Sarajevu izjašnjavala tokom javne rasprave u aprilu ove godine nosi naziv Politika upotrebe umjetne inteligencije na Univerzitetu u Sarajevu.
Predlagač je imao potrebu da definiše pojmove koje će koristiti – uobičajeno nedosljedno. Iz samo njemu znanog razloga odlučio se objasniti pojmove student, nastavnik, naučnik/istraživač, ali ne i pojmove poput istinsko učenje ili akademski rast, ili one malo više fensi – društveno bodovanje (social-scoring systems) i prikrivena biometrijska kategorizacija. Da je integracija Univerziteta u Sarajevu imala za cilj okupljanje oko znanja, a ne oko trezora, do sada bi (na bolonjskim principima) uočila hitnu potrebu za uvođenje predmeta koji bi povezao jezik i pravo. Tako bismo na kraju odškolovali osobe kompetentne za pisanje pravnih dokumenata (i izradu pojmovnika u njima). Ti bi dokumenti onda bili jasni, nedvosmisleni, pojmovno precizni i sveobuhvatni, te na taj način potpuno razumljivi njihovim krajnjim korisnicima i trpiocima.
Predlagač na kraju nacrta Politike AI, što inače nije uobičajen gest, prilaže Listu korištenih referentnih izvora, njih dvadesetak. Time ističe svoju načitanost, ako ne i stručnost, signalizirajući nam da je AI hot tema na Harvardu, Stanfordu, u Vijeću Evrope, Ujedinjenim nacijama, Evropskom parlamentu, OECD-u...
Dokument Politike AI sadrži ukupno 21 član, kojima se nastoji osigurati postizanje cilja – humanocentričnu, sigurnu, etičnu i odgovornu primjenu umjetne inteligencije u nastavi, naučnoistraživačkom radu, administraciji i upravljanju Univerzitetom, uz puno poštivanje institucionalne autonomije i akademskih sloboda, a sve kako bi se zaštitio tzv. akademski integritet: skup etičkih i profesionalnih vrijednosti koje podrazumijevaju poštenje, odgovornost, transparentnost, originalnost i poštivanje intelektualnog rada u nastavi i istraživanju.
Osiguranje tog cilja biće povjereno komisiji za AI. Nju posebnom odlukom osniva Senat, kao svoje stalno tijelo, nadležno za upravljanje i nadzor primjene umjetne inteligencije na Univerzitetu. Predviđeno je da se komisija s mandatom od dvije godine sastoji od 15 članova, koje imenuje Senat i to: dva predstavnika koje imenuje Rektor Univerziteta od kojih je jedan predsjednik, po jednog predstavnika svake od šest naučnih grupacija, dva predstavnika pravnih službi članica Univerziteta, jednog predstavnika u području informacione sigurnosti, jednog predstavnika u području zaštite ličnih podataka, jednog predstavnika Etičkog savjeta Univerziteta, jednog predstavnika u području akademskog integriteta i jednog predstavnika studenata.
Ovako šarena i mnogočlana komisija garantuje većinsku nekompetentnost u odlučivanju, i teško da može zamijeniti alternativne stručne službe u brzom i efikasnom reagovanju. Njoj se povjerava da odobrava i zabranjuje upotrebu AI, od nje se očekuje da vodi i redovno ažurira listu odobrenih AI alata i okruženja, njoj se prijavljuju svi incidenti... Iz perspektive narastajuće panike na univerzitetima, sve je bolje nego ništa, pa i ovakva komisija unutar ovakve Politike.
Međutim, šta ako je potreba za politikom AI iznuđena zakašnjela reakcija na pojavu superiorne konkurencije u obavljanju lakejske službe? Između redova Nacrta izbija odlučnost da se ljudskim stvarima bave ljudi, a ne algoritmi, iako je homocentričnost na koju se ovaj dokument poziva menadžerskim politikama odavno ispražnjena od svoje humanističke suštine. Šta ako vještačka inteligencija ugrožava samo i jedino područja prirodne gluposti, one koja se odavno bezbrižno prepustila zakonima tržišta pretvarajući znanje u robu, a nastavnike u služinčad? Gluposti koja već decenijama akademski integritet gradi na ad hoc poštenju, izbjegavanju odgovornosti, selektivnoj transparentnosti i strahu od originalnosti.s
