U poređenju s akademskim prekarijatom na Zapadu, kako ga je opisao Fleming u knjizi Mračna zajednica: Kako univerziteti umiru, zaposlenicima Univerziteta u Sarajevu i nije tako loše. Većina ih je svjesna te anomalije. Čudno je to, mora se priznati, da jedan kanton u jednoj neuređenoj zemlji, koji budžet dopunjava reprogramiranjem kredita, bolje brine o svojim akademiksima nego mnoge uređenije i bogatije zemlje.
Budući svjesni privremenosti svojih privilegija, većina tih akademiksa nerado skreće pažnju na sebe, e da ne bi ubrzali pad u realnost. Privilegije se odnose (u poređenju s tržišno orijentisanim univerzitetima) na sigurnost zaposlenja i napredovanja u ugodnoj atmosferi međusobnog nezamjeranja i bez velikih očekivanja poslodavca u odnosu na mjerljivi naučni doprinos. Niski i fleksibilni standardi ostavili su formalno-pravnim kriterijima da se bave kvalitetom i odgovornošću. Prirodno i ljudski zabrinutim za sigurnost svojih pozicija, uživaocima akademskih privilegija (na javnom univerzitetu) ne ostaje dovoljno intelektualne energije da se bave javnim stvarima. Iako bi autoritetom nepotkupljivog i naučno potvrđenog znanja imali, mogli i morali da se javno suprotstave privatizaciji i devastaciji javnih dobara, oni radije biraju honorarno saučesništvo ili pametnu šutnju. Čovjek je čovjeku vještačka inteligencija.
Kako drugačije objasniti činjenicu da UNSA nema svoje glasilo, otvoreno za argumentovane rasprave, debate, kritike, polemike i analize? Kako to da nema prorektorat za transparentnost? Zašto je i kako moguće da tračevi bujaju u kuloarima, da frcaju lajkovi i srca na fejsbucima, da se sve puši od kritike za kafanskim stolovima, a u javnosti da prolaze futavi zakoni i pravilnici i normativi kao nož kroz puter? Kako jedan profesor istovremeno godinama radi na dva univerziteta kao stalno zaposlen, pri tome na jednom kao redovni profesor, a na drugom ka docent, i nikom ništa? Ili da se na predmet izabere asistent sa šesticom iz tog predmeta i da niko o tome javno riječ ne kaže i slova ne napiše? Kako poreski dug naraste od par stotina hiljada na par miliona maraka, a da niko za to ne zna godinama i niko za to ne odgovara i niko ne traži objašnjenje? Kako se deset godina jednim klikom glasa za pedeset odluka? Kako se na različitim fakultetima isti zakoni tumače različito, a Senat i Upravni odbor o tome ni mukajet?
Biće zato što sve te stvari odvode kabinetskog radnika i učenog zanatliju na teškom poslu napredovanja u minsko polje omraze, revanšizma i podsmijeha. U odsustvu kulture, pa onda i platforme, u kojoj bi debata o alternativama bila moguća, ako ne i dobrodošla, svaki se načelan prigovor koji probije tišinu zapušenih ušiju čuje kao odjek ličnog interesa, povrijeđene sujete ili personalnih sukoba. Prelazak zone komfora ravno je izdajstvu.
Zajednica kabinetlija troši resurse na jačanje sigurnosnih mreža iznad nelijepe stvarnosti, svejedno što pad u nju ostaje uvijek otvorena mogućnost. Od suštinske je važnosti za nesmetan rad pogona da višak akademskih sloboda ne preraste u anarhiju. Zato menadžeri tog cirkusa svako malo posegnu za štapom i mrkvom. Plate su među najvećima, ali ih možda neće biti. Norme su među najmanjima, mogle bi se utrostručiti. Ne mora se raditi od devet do pet, ali možda će se morati dolaziti na posao svaki dan.
Gdje su privilegije moneta korupcije, tu je univerzitet servis politike.
