Krajem avgusta svi su fakulteti i akademije Sarajevskog univerziteta dobili Odluku Senata u kojoj između ostalog piše da se “zadužuju [se] dekani i prodekani za nastavu fakulteta i akademija Univerziteta u Sarajevu da prilikom organizacije ispita u okviru drugog termina septembarskog ispitnog roka, omoguće studentima da, u dogovoru sa predmetnim nastavnikom, odrede datum za polaganje prijavljenog ispita. Prilikom odredivanja datuma za polaganje prijavljenog ispita u drugom ispitnom terminu, predmetni nastavnici mogu, uz poštivanje važećih zakonskih i radnopravnih propisa, zakazati ispite i u dane vikenda, imajući u vidu potrebe studenata, raspoloživost prostorija i ostale organizacione faktore. Ova odluka ima za cilj da se studentima olakša završetak ispitnih obaveza te da se obezbijedi pravičan i fleksibilan pristup organizaciji završnih ispitnih rokova u datumskim okvirima koji su utvrđeni Akademskim kalendarom.“
Naravno, uz odluku nije došao nikakav išaret o tome zašto bi, ako se studentima ne izađe u susret da polažu ispit nedjeljom, to bilo nepravično i nefleksibilno. Drugim riječima, u čemu je problem sa utvrđenim i davno oglašenim datumima ispita?
Šta tačno znači “olakšavanje završetka ispitnih obaveza“? Kako će to studenti, u dogovoru s nastavnicima, određivati datume ispita?!
Niko to neće tako reći, ali to znači spuštanje kriterija UNSA na razinu univerziteta sa Čekrčića i Kobiljačine glave. Menadžerska logika u blagoj je panici zbog pada broja upisanih i pomenute konkurencije, koja isporučuje diplome bez budžetskog posrednika, pa nastoji na sve načine osigurati studentsku sirovinu za narednu proizvodnu godinu.
U nebesa dignuti nosevi unsaristokratije, kad bi se spustili na nivo vlastite ubrloženosti, osjetili bi diskretni smrad raspadanja onoga što je Sarajevski univerzitet nekada bio, a što preživljava na samo još nekoliko fakulteta.
Pomenuta odluka zaslužuje barem jedan master rad na temu administrativno-pravne manipulacije jezikom. Npr., koju ulogu u naredbodavnom aktu (“zadužuju se“) imaju fraze “uz poštivanje važećih zakonskih propisa“, “imajući u vidu“, “pravičan i fleksibilan pristup organizaciji“, “ostali organizacioni faktori“?
Nažalost, na odsjeku koji bi se ovakvim stvarima mogao (i morao!) baviti – dekonstrukcijom i rekonstrukcijom manipulativnog jezika u službenoj upotrebi – čak do toga da otvori smjer za jezik u službenoj upotrebi (s kojom bi diplomom osigurali stotine radnih mjesta za svoje studente, jer se više nijedan zakon ne bi mogao naći u nacrtu i prijedlogu bez njihovog forenzičkog pečata), bave se drugim stvarima. Između ostalog, i otimanjem poslova svojim svršenim studentima.
Naime, i ove godine Filozofski fakultet odlučio je izaći na tržište usluga i ponuditi stranim državljanima (ne stranim studentima) kurseve bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika.
“Pozivaju se svi zainteresirani kandidati za učenje bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika u zimskom semestru studijske 2026/2027. godine na Univerzitetu u Sarajevu“ da se prijave putem obrasca prijave na kurs koji će trajati od oktobra 2026. do februara 2027. godine, dva puta sedmično po dva školska časa, za cijenu od 180 KM. Prevedeno u tržišne cijene, strane državljane će čas koštati 2,68 KM, što je u poređenju s cijenama na tržištu urnebesno malo.
Inače, na tom tržištu sada pokušava preživjeti nekoliko bivših studenata Filozofskog fakulteta, koji svoj čas naplaćuju tri puta više.
Ako strani državljani saznaju za ponudu Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, ti bivši studenti mogu zatvoriti svoje firme, koje ionako jedva opstaju sa dva i po zaposlena. Za razliku od profesorice i asistentice koje će u ugrijanom, svijetlom, dobro opremljenom i osiguranom prostoru držati svoj kurs ne plaćajući ništa od toga, svi ostali u svoje cijene moraju uračunati i te troškove. Plus: računovodstvo, kiriju, doprinose... Iz kojih se plaća sve što sada Filozofski UNSA nudi skoro besplatno.
Nekoliko je stvari u ovoj hvale nevrijednoj preduzimljivosti Filozofskog fakulteta etički odvratno.
Prvo, to što vlastitim studentima uzima hljeb iz ruku, bez ikakvog razloga i potrebe, osim iz sluganske potrebe da dokaže (kome?) vlastitu komercijalnost. Zašto to rade? Ako je vjerovati ovdje više puta pominjanom autoru knjige Mračna zajednica: Kako univerziteti umiru,[1] zaposlene na toj instituciji grize savjest zbog redovnih neniskih plata koje dobijaju iz budžeta a ne rade dovoljno, pa bi da i sami ubace nešto u jasle s kojih se hrane. Drugim riječima, osjećaju pritisak korporativnih standarda na javni sektor, a sebe u tom ozbiljnom poslovnom svijetu kao primaoce milostinje, pa bi da se nekako, makar i simbolično, zahvale.
Drugo, tu odluku, da dampinguju konkurenciju koja svojim radom na tržištu jedva zarađuje za Nikšićev minimalac, donijeli su bez da se cca 150 članova Vijeća išta o tome pitalo. Jednim klikom, na elektronskoj sjednici. (O tome više u narednom nastavku.) A imalo se pitati štošta. Naprimjer, ko je i sa kojim kvalifikacijama sastavio predočeni silabus? Ko uopšte, na tom fakultetu, ima knjigu, ili makar nekoliko radova, ili neko ozbiljno iskustvo, u oblasti poučavanja BHS-a kao drugog jezika. Šta dvije potpisnice silabusa imaju na to reći? Hoće li za taj posao, za koji ne znamo šta ih je preporučilo, dobiti naknadu uz platu, ili će to raditi, obje, u okviru svojih normi i bez naknade? Zašto odsjek, koji nikako da prizna sam sebi da je BHS jedan jezik, uporno već trideset godina propušta da se u okviru svojih redovnih poslova bavi razvojem te, očito potrebne, oblasti? Zašto UNSA nema smjer za poučavanje BHS-a kao drugog jezika, zašto ne radi ništa, skupa s Institutom za jezik, na razvijanju standarda, udžbenika, metodike, certificiranja; ukratko, uređenjem sistema, za javno dobro, u kome će njihovi studenti imati više posla, čak i uprkos vještačkoj inteligenciji koja im svima visi nad glavom? Zašto sa svim akademskim resursima kojima raspolažu ne zarade svoje plate, umjesto što ih otimaju kolegama kojima su već jednom prodali i diplome?
Razloga, dakle, da se o ovoj odluci razgovara i da se ona možda ne donese, bilo je. Nije se razgovaralo, a sada treba pokušati objasniti i zašto. Zašto se sve češće i sve više važnih akademskih odluka donosi bez akademske rasprave?
[1] Peter Fleming. Dark Academia: How Universities Die. London: Pluto press, 2021.
