Na Sarajevskom univerzitetu svi su fakulteti jednaki, ali neki su jednakiji. Oni koji zarađuju mimo budžeta vrijede više od onih koji se koprcaju na budžetskoj sisi. To je svojom odlukom br. 02-11-5/26 od 11. juna ove godine utvrdio Upravni odbor Univerziteta. Njom Upravni odbor daje za pravo dekanu Filozofskog da odlučuje umjesto Nastavno-naučnog vijeća o pitanjima iz domena rada Vijeća. To mu pravo daje “radi osiguranja dugoročno održivog i odgovornog upravljanja kadrovskim i finansijskim resursima Fakulteta“ pod uslovom “jednakog tretmana svih članova akademskog osoblja koji se nalaze u uporedivoj pravnoj i činjeničnoj situaciji“.
Upravni odbor Univerziteta, dajući pravo jednom dekanu da profesore sa 65 godina otpisuje kao potrošni materijal, na mala vrata uvodi u Sarajevski univerzitet upravo ono što navodno brani – jednak tretman svih članova akademskog osoblja koji se nalaze u uporedivoj pravnoj i činjeničnoj situaciji.
Akademska osoba ima 65 godina i na Filozofskom i na Građevinskom, i na Ekonomskom i na Poljoprivrednom fakultetu, i to bi za Upravni odbor UNIVERZITETA(!) trebala biti uporediva situacija. Ali, dok na npr. na Građevinskom Vijeće razmatra svaki pojedinačni slučaj i utvrđuje činjenično stanje (postoji li nastavna potreba za produženjem rada), na Filozofskom te činjenice nisu bitne i tamo se pri otpisu primjenjuje uravnilovka.
Upravni odbor UNSA u svojoj odluci konstatuje da Vijeće Filozofskog fakulteta “nije donijelo odluku o potrebi produženja radog odnosa“ (što je uslov za produženje angažmana), ali ne dovodi u pitanje činjenicu da Vijeće o konkretnom slučaju uopšte nije vijećalo. Jer, smatra Upravni odbor, i da jeste, odluka bi bila ista, Vijeće bi lizalo ruku dekanu, a ne bi radilo svoj posao.
Upravni odbor je pronicljivo zaključio da je Filozofski fakultet akademski trula institucija, i da većinu njegovog Vijeća, koje bi trebalo da odlučuje o akademskim stvarima, kakva je između ostalih da li za produženim angažmanom konkretne profesorice (njihove kolegice) postoji konkretna nastavna potreba, čine zaposlenici koji su uglavnom zabrinuti za svoja redovna primanja i njihovu visinu. Nakon što im je dekan zaprijetio prikrivenom ucjenom, da neće dobiti platu ako mu ne prepuste da umjesto njih donosi odluke koje su njihovoj nadležnosti, oni su poslušno kliknuli glavama.
Kliknuti glavom na Filozofskom fakultetu znači odlučivati putem elektronskih sjednica, na kojima se jednim klikom usvaja pedeset odluka o najrazličitijim akademskim pitanjima. Klik glavom Homo akademikse oslobađa obaveze da troše vrijeme za koje su plaćeni – tako što će o odlukama raspravljati prije nego što ih usvoje. Pa je tako, klikom, usvojilo i odluku dekana da ono, Vijeće, ne odlučuje o onome za šta je, između ostalog, plaćeno – o tome kako će se organizovati nastava. O takvom Filozofskom fakultetu postoji knjiga, pa ga za sada ostavimo po strani. Vratimo se Upravnom odboru i njegovoj odluci koja je konačna, a glasi da je nejednakost pred zakonom na Univerzitetu zakonita ukoliko se dosljedno provodi na izdvojenoj grupi zaposlenika. Ta se odluka završava uputom da zaposlenica koja se smatra oštećenom (jer je diskriminirana na fer-osnovi) svoja prava nastavi tražiti pred sudom. Pri tome članovi odbora znaju da ti procesi traju dugo i da su skupi, ne po njih, jer ništa u tom pravnom nastavku neće plaćati iz svog džepa. Na pet stranica svoje odluke Upravni odbor otvoreno navija za dekana i daje prednost finansijskim razlozima u odnosu na akademske. Po tome bi mogao biti i upravni odbor benzinske pumpe.
Prema poslovniku, sjednicama Upravnog odbora prisustvuje i rektor. On je, ako niko drugi, morao upozoriti Upravni odbor da ovaj konkretan slučaj nikada nije bio na dnevnom redu sjednica Nastavno-naučnog vijeća, jer je prethodno vijeće prihvatilo odluku dekana da se ono time ne bavi.
Ali, ta odluka, da se jedno vijeće oslobodi svojih zakonskih i radnih obaveza, nije nikad pomenuta ni na Senatu. Članovi Senata Univerziteta u Sarajevu, njih četrdesetak, među njima i par njih s Filozofskog fakulteta, prave se da za ovu diskriminatornu praksu ne znaju. Ništa iznenađujuće, u zajednici kojoj je akademska svetinja budžet, a prvi svećenici menadžeri.
Tranzicija nekada ugledne humanističke i naučne institucije u tehnološki višak odvija se bez dužih zastoja i većih smetnji, uglavnom klikavički.
