Od zasnivanja radnog odnosa u osnovnoj školi, a bilo je to prije 27 godina, pa sve do danas neposredni sam izvršilac reformi u odgoju i obrazovanju – što u prevodu znači da sam saučesnik u izvršenju, odnosno realizaciji tih promjena. Kad kažem saučesnik to znači da snosim dio odgovornosti, odnosno da sam kriv za sve ono što se dešavalo u navedenom periodu, što se dešava i što će se dešavati u bliskoj budućnosti.
Taj udio je propisan zakonima i podzakonskim aktima, odnosno djelovanje svakog pojedinog nastavnika se može ostvariti na sjednicama stručnih organa škole: stručnog aktiva nastavnika, na odjeljenskom vijeću i nastavničkom vijeću škole (član 102 Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju). Ovo djelovanje nastavnika sam naveo jer je to ugovorena i plaćena obaveza u odgojno-obrazovnom procesu. Postoje i drugi načini djelovanja, koje se realizuje uz pomoć sindikata, vijeća zaposlenika, strukovnih udruženja, nevladinih organizacija, fondacija, agencija itd., ali to je najčešće volonterski, i u rjeđim slučajevima (za podobne) preplaćeni rad. Može se djelovati i u školskim odborima ili sa pozicija direktora, ministra, zastupnika u skupštini... jer svako od nas se može kandidovati za te pozicije, ali to je za one ambiciozne koji su kratko zalutali u učionicu.
Ovdje ćemo govoriti o onome što je obaveza, koja je svakom realizatoru odgojno-obrazovnog procesa propisana i plaćena. Obaveza koja se mora izvršavati, a izvršavanje te obaveze neko (trebalo bi) kontroliše, evidentira prisustvo... Obaveza je svakog zaposlenika da izvještava, diskutuje, glasa, predlaže, bira, usvaja izvještaje, analizira rad, donosi odluke, a o svemu ovome zapisničar koji je za posao zapisivanja plaćen vodi uredne zapisnike.
Pa dobro, ako su članovi stručnih organa dugo odgajani i visoko obrazovani, u čemu je problem?
Problem je u STAVU i SASTAVU većine. Većina ne želi da TALASA, većina ne želi stručnu i detaljnu analizu potkrijepljenu činjenicama, većina ne želi čuti istinu, a dešava se da ista ta većina zabranjuje da se kaže istina, zabranjuje da se dopuni dnevni red, da se iznese stav, većina nema vremena, većini je dobro bez obzira na to koliko je loše, većina nailazi na poteškoće pri realizaciji koje će u narednom periodu otkloniti (ovo čitaj kao te poteškoće nikada neće biti otklonjene).
Još jednom ću ponoviti i podvući da je nastavničko vijeće kolektivni organ i odluke se donose VEĆINOM.
Ko je većina koja ne talasa?
Zato je zanimljivo razumjeti ko čini većinu u stručnom organu škole koji odlučuje o cjelokupnom životu i radu škole.
Sastav nastavničkog vijeća određen je Nastavnim planom3 i Pedagoškim standardima i normativima,2 a kako dolazimo do broja članova sa pravom glasa pokazat ćemo na primjeru škole koja ima po tri odjeljenja od 1. do 9. razreda (optimalan broj odjeljenja po standardima je 25, minimalan je 18, a maksimalan 36). Do broja izvršilaca dolazimo tako što broj odjeljenja pomnožimo brojem časova koji se realizuju u jednoj sedmici za svaki predmet, s tim da treba imati na umu da je od 1. do 4. razreda odjeljenje norma za nastavnika razredne nastave. Da bi ovo bilo teže razumjeti, ☺ prikazat ću to formulom:
BROJ IZVRŠILACA = broj odjeljenja x broj sedmičnih časova predmeta po nastavnom planu/norma nastavnika za taj predmet (str. 10)
Tako dolazimo do rezultata:
Nastavničko vijeće u zamišljenoj školi čini 40 (± 1) članova + direktor + pedagog + bibliotekar, a na slici ispod je grafički prikaz zastupljenosti članova tog tijela po profilu nastavnika.
Grafički prikaz sastava nastavničkog vijeća u školi koja ima po tri odjeljenja od 1. do 9. razreda
Iz grafičkog prikaza je vidljivo da nastavnici razredne nastave imaju 12 članova, nastavnici matematike četiri, nastavnici jezika devet (bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost četiri člana, prvi strani jezik tri člana i drugi strani jezik dva člana), nastavnici biologije, geografije i historije imaju po jednog člana, tjelesni i zdravstveni odgoj ima dva člana, informatika i tehničko takođe po dva člana, ali samo ako se odjeljenja dijele u grupe, nastavnici fizike, hemije, građanskog obrazovanja, kulture življenja, likovne i muzičke kulture imaju takođe po jednog člana, ali oni često ne prisustvuju sjednicama jer rade u dvije, pa i tri škole, tako da su njihova odsustva opravdana. Na osnovu svega rečenog može se zaključiti da nastavnici razredne nastave, sa nastavnicima matematike i jezika (maternjeg i stranog), imaju dvotrećinsku većinu (25–41), ali s obzirom na to da puno nastavnika iz opozicije ☺ radi u dvije škole i da često nisu u mogućnosti da prisustvuju sjednicama, ta većina je 3/4, pa i 4/5. Nastavnici koji čine većinu imaju najmanju normu (14–19 časova), obično predaju u jednoj školi, imaju puno časova u odjeljenjima kojima predaju (4–18), mali je broj učenika kojima predaju (1–5 odjeljenja), imaju mali broj sjednica OV (3–5)... Pritom su nastavnici jezika i matematike prvi i najbolji kontrolori rada nastavnika razredne nastave. Zbog toga nastavnici razredne nastave podilaze ovoj grupi nastavnika, tj. nema međusobnog zamjeranja i otuda jednoglasnost.
S druge strane, opozicija – nastavnici sa normom od 20, 21 pa i 22 časa, predaju u puno odjeljenja (10–22), imaju puno sjednica općinskog vijeća (10–22), mijenjaju škole, mijenjaju smjene, puno je đaka sa kojima rade, htjeli to ili ne oni moraju biti birokrate (pisari), nemaju vremena da se posvete učenicima. Ovi nastavnici su vrlo nezadovoljni, diskriminacija je nešto sa čime žive, pasivni su, nemaju stav, ne žele se zamjeriti, trpe, šute i rade... Primjer diskriminacije (jedan, ima ih, naravno, više): isti broj radnih sati (0,5) piše se i većini, koja sjedi na tri sjednice odjeljenskog vijeća, i manjini, koja sjedi ponekad i na 20, 21, 22 sjednice. To vam oni koji čine većinu neće reći jer ih se ne tiče, a oni kojih se to tiče neće vam reći jer su pasivni. Neki nisu bili, ali su brzo odustali, jer kad su bili protiv nečega za šta je većina bila za, bili su p(r)ozvani da obrazlože zašto su protiv. Nerijetko uslijedi i razgovor s upravom povodom toga.
Sad kad smo malo bolje upućeni u dinamiku odlučivanja na nivou škole, možda možemo preći na viši nivo i pokušati objasniti zašto se reforme ne primaju, zašto svi procesi nailaze na opstrukciju, zašto stranačko kadriranje mijenja dlaku, ali ne ćud, zašto se na upražnjena mjesta u zbornici ne biraju najbolji, nego najpodobniji, zašto dolaze i prolaze nesuvisli prijedlozi zakona...
Za vježbanje i ponavljanje:
Onaj ko ne želi da ga predstavlja i vodi najsposobniji, najpametniji, najpravedniji, najpošteniji i najhrabriji – ne posjeduje ni mrvicu od navedenih osobina.
