Gotovo svakog roditelja dijete je jednom pitalo zašto mora ići na posao. Dijete vidi da novac izlazi iz bankomata i da tata i mama plaćaju karticom, pa mu nije jasno zašto bi uopšte morali raditi. I gotovo svaki roditelj odgovorio je isto: da zaradi platu.
Ali šta je plata? Kako djetetu objasniti put od jutarnjeg odlaska na posao do novca iz bankomata? Najlakše je unazad, od onoga što dijete vidi.
Prvo, odakle novac u bankomatu? Bankomat nije čarobna kutija. Pune ga ljudi koje šalje banka, kad se isprazni. A isprazni se zato što novac iz njega ne uzimaju samo mama i tata, nego i drugi roditelji, za drugu djecu.
Zašto onda mama i tata kažu da novca nema, kad je bankomat pun? Zato što novac u bankomatu nije njihov. Njihov je samo onoliko koliko piše na njihovom računu. Banka vodi račun o tome koliko novca pripada mami, a koliko tati. Kartica je ključ od tog računa: na njoj je ime, a vezana je za račun na koji svakog mjeseca stigne plata. Kad podignu novac ili plate karticom, broj na računu se smanji. Zato roditelji ponekad sabiraju i oduzimaju na papiru: računaju ima li dovoljno za sve što trebaju i žele. Bankomat ne zna koliko nam treba. Zna samo koliko imamo.
Tu dijete može naučiti prvu važnu stvar, onu koju evropski okvir za finansijsku pismenost predlaže za uzrast do desete godine: razliku između potrebe i želje.[1] Plata je stigla na račun. Kako ćemo je potrošiti?
Neke stvari se moraju platiti. Struja, voda, stan, grijanje. Dijete ih koristi svaki dan, a ne vidi da koštaju. Zašto plaćamo struju? Zato što ne dolazi sama. Neko radi u elektrani, neko se popne na stub kad vjetar obori žicu, neko zamijeni pokvareni kabl. Kad upalimo svjetlo, koristimo njihov rad. Isto je s vodom iz česme i s hljebom na stolu. Tek kad se plati ono što se mora, ostaje za ono što se želi: sladoled, nova igračka, izlet. Ako ne ostane, želja čeka. Potreba ne može. Struja ne pita jesi li zaradio. Račun stigne svakako.
I tu dijete može shvatiti nešto veliko: da i mama i tata rade za druge. Kao što električar radi za nas, mama i tata rade za nekoga kome treba ono što oni rade. Svi ljudi rade za sve ljude. Svako nešto napravi, popravi ili prenese, a koristi ono što su napravili drugi.
To je mnogo dogovora. Ne možemo koristiti tuđi trud, a da ne uzvratimo. Ali koristimo rad stotina ljudi koje nikad nećemo upoznati. Ne možemo se sa svakim od njih posebno dogovarati šta je pošteno. Zato postoji novac. On je jedan veliki dogovor koji zamjenjuje hiljade malih: daš svoj rad, dobiješ novac, a novcem uzvratiš onima čiji rad koristiš. Novac je način da se zahvališ ljudima koje nikad nećeš upoznati.
Od jedanaeste godine evropski okvir predlaže da dijete razumije platni listić.[1] To je papir koji tata i mama dobiju uz platu. Na njemu piše za koji je mjesec plata, koliko su sati radili, često i koliko su dobili za topli obrok i prevoz. Na dnu stoje dva broja: koliko su zaradili i koliko im je isplaćeno. Ta dva broja nisu ista. Zašto, dijete će razumjeti malo kasnije. Ali na listiću ne piše odakle je taj novac došao.
Recimo da tata radi u pekari. Platu mu isplati vlasnik pekare. Vlasnik ima novac jer ljudi kupuju hljeb. A ljudi imaju novac za hljeb jer i oni negdje rade i primaju platu. Kad mi platimo hljeb, novac pređe kod pekara. Pekar od tog novca plati brašno mlinu, mlin plati radnika, a radnik sutra opet kupi hljeb u istoj pekari. Novac ne stoji, nego kruži, kao krv u tijelu. Tijelo nije zdravo zato što ima mnogo krvi, nego zato što krv kruži. Naš rashod je nečiji prihod. Plata ne pada s neba. Dolazi iz tuđeg džepa i odlazi u tuđi.
U tom uzrastu dijete može razumjeti i šta je plata: novac koji se dobije jednom mjesečno, za rad tokom cijelog mjeseca. Taj novac mama i tata ne dobiju u ruke od šefa. Dobiju ga na svoj račun.
A šta je račun? Nije kasica u kojoj stoje mamine i tatine novčanice, s njihovim imenom na poklopcu. Račun je zapis u banci: ime i jedan broj. Taj broj kaže koliko banka duguje mami ili tati, odnosno koliko im mora dati kad zatraže. Istom riječju zovemo račun za struju, račun u banci i račun koji roditelji prave olovkom. Nije slučajno: sva tri govore isto, koliko imamo i koliko dugujemo.
Kad tata plati hljeb karticom, nijedna novčanica se ne pomjeri. Banka samo smanji broj na tatinom računu i poveća broj na računu pekare. Može se desiti i da bankomat ostane prazan, a da broj na računu ostane isti, jer broj i novčanica nisu ista stvar. U Bosni i Hercegovini gotovina je manje od petine ukupnog novca.[2] Sve ostalo su brojevi. Novac je broj kojem svi vjerujemo.
Od šesnaeste godine okvir predlaže da mladi znaju razliku između bruto i neto plate.[1] To su ona dva broja s platnog listića. Bruto je plata prije doprinosa i poreza. Neto je ono što stigne na račun. Razlika ide uglavnom na penzije i zdravstvo, i na porez, koji puni budžet iz kojeg se plaćaju škole, putevi i vrtići. Između bruto i neto stoji cijela država.
Tek u tim godinama mladi mogu dobiti cijeli odgovor na pitanje koje su kao djeca postavili mnogo ranije: ko štampa novac? I zašto ga ne štampa toliko da svi mogu ostvariti sve svoje želje?
Prvi dio odgovora razumije i dijete od sedam godina. Novac je zahvala za tuđi rad. Kad bi se odštampalo duplo više novca, hljeba ne bi bilo duplo više. Za isti hljeb nudilo bi se duplo više papira, pa bi hljeb poskupio. Želje su beskrajne, hljeb nije. Novac se može odštampati. Hljeb se mora ispeći.
Drugi dio je o tome ko. Novčanice izdaje Centralna banka Bosne i Hercegovine, ali ne koliko hoće. Po zakonu, ne smije izdati više maraka nego što ima rezervi.[3] Za svaku marku koju izda mora imati odgovarajući iznos u eurima ili drugom stranom novcu. Isti zakon kaže još nešto, što zvuči neobično: centralna banka „ne može davati kredite kreiranjem novca“.[3] Zabranjeno joj je ono što poslovne banke rade svaki dan.
Jer novčanice su, kako smo vidjeli, manji dio priče. Mnogo novca nastaje u poslovnim bankama. Recimo da neko uzme kredit od hiljadu maraka da kupi frižider. Banka ne uzme tuđu ušteđevinu da mu je posudi. Upiše mu hiljadu na račun, i u tom trenutku nastaje novi novac.[4] Kad plati frižider, tih hiljadu pređe prodavcu i nastavi kružiti. Prodavac iz tog novca plati radnika, radnik kupi hljeb, a vlasnik pekare isplati tati platu. Tako je dio tatine plate možda počeo kao nečiji frižider. Ali kupac nije bogatiji ni za marku, kao što ni posuđena igračka nije tvoja, iako se igraš njom. Ima frižider, a duguje hiljadu.
Zašto onda banke ne upišu svakome koliko želi? Zato što je svaki broj na računu dug banke. Kad kupcu upiše hiljadu, banka njemu duguje hiljadu. Zato traži da i on njoj duguje hiljadu. Kredit nije poklon. To je razmjena dva obećanja: banka obeća kupcu, kupac obeća banci. Broj upisan bez tog drugog obećanja bio bi poklon iz bankinog džepa, a banka koja dijeli poklone brzo zatvori vrata.
Riječ kredit dolazi od latinske riječi za vjerovanje. Banka upisuje broj samo onome za koga vjeruje da će vratiti. Ako ne vrati, ta hiljada je odavno otišla dalje i kruži. Gubitak ostaje banci.
Kad kupac vrati kredit, oba obećanja se ponište. Broj nestaje, a s njim i dug. Novac se rodio kao dva duga i umro kad su se poništili. Banke, dakle, stvaraju novac, ne bogatstvo.[4] Upis je lagan. Otplata nije.
Šta je, dakle, novac? Za dijete od sedam godina, dogovor kojim se zahvaljujemo za tuđi rad. Za dijete od trinaest, broj na računu kojem svi vjerujemo i koji kruži od ruke do ruke. Za mladića ili djevojku od sedamnaest, obećanje koje je često počelo kao nečiji dug. A za odraslog čovjeka, sve troje odjednom: dogovor, zapisan kao broj, koji je često nastao kao dug i koristi samo dok kruži.
A sad, da kažem šta mislim.
Dijete u školi nauči da srce ima četiri komore, koje je godine počeo koji svjetski rat i koliko stanovnika ima njegova država, po popisu iz 2013, starijem od mnogih koji ga uče. Odakle tati plata, ne nauči ni u kući ni u školi. Živimo u kapitalizmu, a ne učimo o kapitalu, kao da u kamenom dobu nismo učili o kamenu. Pa se to nauči tek na ratama. A rata ne objašnjava, rata naplaćuje.
Kakva država, takvo i obrazovanje. Uči dijete kako da troši i kako da štedi. Preskače pitanje kako „proizvesti“ čovjeka koji neće biti prinuđen da svoju odluku proda za vreću brašna. I pitanje u kakvom će svijetu to dijete živjeti, hoće li imati šta raditi i kako će se zaduživati. Postavimo i treće: ako novac nastaje upisom, a nestaje otplatom, šta zapravo čuvamo kad štedimo?
Narod kaže: ko pita, ne skita. Po bijelom svijetu.
[1] Evropska unija / OECD (2023), „Financial competence framework for children and youth in the European Union“, search.oecd.org/daf/fin/financial-education/Financial-competence-framework-youth-EU.pdf: 238 kompetencija, tri uzrasta, dobrovoljna primjena. Stavke korištene u tekstu: 47 (od 6 do 10 godina), 65 (od 11 do 15), 25 (od 16 do 18), uzrast prema koloni u tabeli.
[2] Centralna banka BiH, „Monetarna kretanja u augustu 2026. godine“, objavljeno 8. oktobra 2026, cbbh.ba: novčana masa (M2) 45,79 milijardi KM; gotovina izvan banaka porasla je za godinu dana 549,8 miliona KM (7,5%), iz čega slijedi stanje od oko 7,9 milijardi KM, odnosno oko 17% novčane mase.
[3] Zakon o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine, „Službeni glasnik BiH“ 1/97 i izmjene: čl. 1 (Centralna banka „ne može davati kredite kreiranjem novca“ i funkcioniše kao currency board, odnosno valutni odbor); čl. 31 (ukupan iznos novčane pasive Centralne banke nikada ne smije preći iznos njenih neto deviznih rezervi).
[4] Bank of England, „How is money created?“, bankofengland.co.uk/explainers/how-is-money-created. Mehanizam stvaranja novca kreditom opisan je za komercijalne banke općenito.